»Rođena sam u Splitu i u njemu sam provela prvih deset mjeseci, zapravo otac je s Brača, a majka iz Bosne«, svjedoči Jelena Ivelić koja pohađa doktorski studij na socijalnom radu pri Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. »U prvim mjesecima života živjela sam na Braču u Pražnicama i bila sam, kako mi pričaju, zdravo dijete. U obitelji sam imala još starijeg brata Jakova, a onda s deset mjeseci dobila sam visoku temperaturu. Tada mi je rađena punktura kralježnice u splitskoj bolnici i tako mi je oštećena kralježna moždina. Tada su me prebacili u Vinogradsku bolnicu u Zagrebu da mi spase život. Nakon toga premjestili su me u Rijeku zbog rehabilitacije. Kako je mama bila u trudnoći, zamolili su rođake Maju i Krešimira da me pripaze. Oni su dolazili i uzimali su me preko vikenda. Kad me bolnica otpustila, dogovor je bio da će se brinuti o meni dok ne pođem u školu. I tako sam kod njih ostala cijelo vrijeme, sve do studija. Njih smatram svojom obitelji, drugim roditeljima, a njihovu djecu svojom braćom.«

Polaznica doktorskog studija Ivelić ističe da je prvo dijete s invaliditetom koje je krenulo u redovno odjeljenje u školi i to je izvrsno funkcioniralo. »Nakon toga upisala sam klasičnu salezijansku gimnaziju i po završetku došla na studij i tu sam već 12 godina u Zagrebu. Godine 2008. završila sam Institut za kršćansku duhovnost pri KBF-u. Te četiri godine sam završila i dobila nagradu za najboljeg studenta generacije. Poslije toga upisala sam doktorat na socijalnom radu pri Pravnom fakultetu i sada sam druga godina. Istodobno počela sam raditi kao student u Studenskom centru u savjetovalištu. To je jako zanimljiv posao, jer rad sa studentima je izazovan, a radi se u pomoći u učenju i drugim problemima s kojima se studenti susreću. Prva i najčešća teškoća studentima je nova sredina, dakle oni pretežno dolaze iz svojih obiteljskih sredina u novu veliku sredinu i pa se treba snaći. Zatim, tu je problem financijske naravi, jer ne mogu uvijek obitelji sve uzdržavati. Postoje problemi u učenju, jer studenti često imaju problema s tehnikom učenja i koncentracijom. Tu je još niz problema koje pokušavamo zajednički rješavati.«

Govoreći o tome gdje crpe snagu i kako se nosi sa svagdanjim teškoćama, doktorandica Ivelić kaže: »Vjera mi je jako pomogla u životu, jer je vjera nešto što daje snagu posebno kad se sve lađe sruše. Upravo o tome pišem knjigu. Postoji razlika između duhovnosti, vjere i religije. Vjera je ono što ima svatko, bez obzira je li netko pripadnik određene religijske skupine ili nije. Osobno se zalažem za otvorenost i za slobodu, dakle da svatko živi u slobodi u kojoj želi biti. Najvažniji je osobni susret s Bogom, u čemu se može crpsti snaga. Ja je crpem u svakodnevnoj molitvi, u čitanju Biblije, u svakodnevnom razmatranju. To ja zovem - moja kava s Bogom. Svako jutro imam svoju kavu s Bogom. Potrudim se, ustanem ranije tako da imam vremena i snage susresti se s Bogom. Kad čovjek krene u novi dan bez Boga, bez Njega, onda je u njemu praznina. Drukčije je kad se krene s Nekim u jednom odnosu za kojeg znam da me prati u svemu. Kad dođe teško i kad se zakomplicira u životu, onda kažem: Ti, Bože, imaš kontrolu i molim te rješavaj to! Vjera mi je jako puno pomogla. Duh Sveti djeluje, radi i čini. On je i danas aktivan kao i u vrijeme prve Crkve, samo ga treba čuti. Bog je osoba i s Njim se može jako lijepo razgovarati. »

Studentica Ivelić ističe da je davno uvidjela da je drukčija. »Nisam hodala sa štakom prije tri godine, zapravo sve je bilo uz normalno funkcioniranje i neograničeno kretanje. U šetnji i na tramvajskoj postaji primijetila sam da me ljudi gledaju, promatraju.

Zapitala bih se zašto, a onda bih se sjetila, pa ja hodam malo drukčije. Invaliditet nije moj identitet. Teškoće mogu biti svagdje, a ne moraju biti nigdje. Može mi biti teško prijeći tri stube ili teškoća mi može biti ulazak u tramvaj. Sve može biti teškoća, ali ako će mi pomoći netko od prijatelja, to se sve lako svlada. Ovisi koliko je socijalna osjetljivost razvijena, toliko je meni život olakšan. Nažalost, u našem društvu nema dovoljno socijalne osjetljivosti. Meni nije trebala posebna prilagodba na fakultetu. No, jedan dečko koji je studirao, bio je u kolicima i nije se mogao prilagoditi. To je bila 2003/2004. i do danas nije izgrađen lift, onda se pitam gdje je ta socijalna osjetljivost. Isto tako kad je u pitanju pristupačnost crkvama. Zaklada 'Čujem, vidim, vjerujem' bori se da se literatura prilagodi za gluhe, da postoji znakovni jezik u crkvama i da se pristupačnost crkvama prilagodi. Naprimjer, uskoro će biti misa u katedrali za osobe s invaliditetom i one koji im pomažu. Pitam se: Kako je moguće da se o nama priča bez nas? Pa tko može znati što meni treba dok ja ne kažem. Nije to zlonamjerno, ali kad je pristup osobi s invaliditetom, onda je osnovno pravilo pitat: Kako ti mogu pomoći? Svaka osoba znade svoje ograničenje i k tome, kako objasniti nekome ono što joj treba.

Kad gledam osobe s invaliditetom, puno ovisi o obitelji koja je ključna. Kakvu sliku predstavi obitelj, time se osoba i vodi u daljem životu. Nažalost, puno osoba s invaliditetom ostaju doma jer su ih roditelji uvjerili da oni ne mogu raditi što drugi rade. Mene su roditelji uvjerili da ja mogu sve raditi kao i drugi, ali malo sporije. Dakle, obitelj stvara sliku. Iz mog osobnog iskustva, obitelj je ta koja podržava, koja predočava te nedostatke i kako se s njima nositi prema vani i sa samim sobom. Obitelj i u najboljoj namjeri ako ne podržava osobu i ne hrabri je, onda šteti, i to najčešće svojoj djeci. Mentalitet u našem društvu i dalje je jako orijentiran na ono - što će ljudi reći. Kad dobiješ dijete koje nije kao drugi, normalno je da će nešto reći i od toga se ne smije i ne može pobjeći. Ono što se zaboravlja, to je kako se s tim nositi.«

Goreći o zakonskim teškoćama i o tome koliko su ljudi susretljivi, Jelena Ivelić ističe da to nema veze s invaliditetom, jer institucija ima svoj cilj a to je zadržati sredstva, a korisnik uzeti prava. »Mogu to susresti u pošti ili na bilo kojem drugom mjestu. To ne znači što sam osoba s invaliditetom, nego je to jednostavno u naravi našeg čovjeka. Osobno kad pristupam, proučim zakone i u startu mi je puno lakše. Tako uvijek dobijem sve što tražim. Ne mogu oni pobiti sebe niti zakon. No, osobno mi nikad nije bilo jasno zašto je jednom službeniku cilj zadržati nešto gdje on nema interesa, a k tome da ne pomogne drugome.

Naprimjer, bila sam u Norveškoj i vidjela da sustav može savršeno funkcionirati i da to ne ovisi o novcu. Oni su od djetinjstva učeni da poštuju zakon i pravila, a mi smo od početka učeni da to obilazimo. Nažalost, korupcija vlada u našem društvu i da se tome želi stati na kraj, moglo bi se. Kad me netko pita vezano za traženje posla: Imaš li vezu? Ja kažem: Imam vezu najbolju na svijetu - imam Boga. Ne želim posao zbog invaliditeta, nego želim posao zato što želim raditi. Pojašnjavajući svoje rehabilitacijske dane i odlaske liječnicima, Ivelić ističe da je to vezano uglavnom uz čekanje u redovima i postavljanje prognoza. »U srpnju prošle godine otišla sam k liječniku i tražila da mi napravi zahtjev za magnetsku rezonancu, i on mi je držao predavanje kako ja nikad neću više hodati bez štake i da će mi stanje biti samo gore te da je prognoza moga zdravlja - kolica. Zahvalila sam i zamolila samo da mi napravi uputnicu. Kazala sam mu: 'Vi dosad nikad niste meni pogodili, prognozirali ste da neću stati na noge - ja prohodala, da neću završiti školu - ja na doktoratu.' Sve je u Njegovim rukama.«