U broju 10, od 11. ožujka, pročitao članak »Umjetna oplodnja i arogancija«. Citirat ću dio teksta: »Napominjem da sam vjernik oduvijek, Hrvat, živim u braku sa vjernicom, Hrvaticom, i imamo jednog sinčića od tri godine, krštenog i Hrvata. Jedini problem (po gore navedenom intervjuu) je taj što je dijete dobiveno umjetnom oplodnjom i očito ne dovoljno dobro kao ostala djeca...« Zar vjernik pokazuje svoju aroganciju riječima: »Spustite se na zemlju, ovo je 21. stoljeće, svijet ide naprijed, prilagodite se. Izađite iz mračnih rupa srednjeg vijeka, stajališta prilagodite modernom svijetu jer ćete prije ili kasnije postati sami sebi svrha postojanja«?
Ili će vjernik sam sebi postaviti pitanje: Kad već ne mogu imati vlastito dijete, što je Božja volja sa mnom? Želi li Bog da ja ne osjetim radost očinstva (majčinstva)? Zar bih ja bio loš roditelj? Sigurno to Bog ne želi. Ali, teško je kad te Bog ne nagradi providnošću... Možeš li biti roditelj tuđem djetetu, djetetu napuštenom od bioloških roditelja? Možeš li prihvatiti Isusa u ovakvom djetetu? Zar to dijete nije dovoljno dobro kao ostala djeca? Zar ne možeš odgoj i ljubav dati takvom djetetu? Zar i Isus nije bio dijete koje je bilo nepoželjno (Herodu)? I nije bio sam sebi svrha postojanja. Iz njega je nikla Katolička Crkva. Iz malog broja onih koji su Mu vjerovali. Pa iz progonstva, iz katakombi. Nije li Isus rekao: »I na toj Stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati!« (Mt 16, 18). Božja providnost nije naša želja, naša volja, nego Božja! Mogu li ja koji ističem da sam vjernik oduvijek razmišljati malo drugačije, bez sebičnosti, jer svako dijete je najprije Božje, a onda tek moje? Mogu li ja kao vjernik poći od sebe, packe dati najprije sebi, a tek onda nekom drugom, posebno onome tko je sagrađen na Stijeni?
Čitatelj
Vaše pismo objavljujemo kao prilog razmišljanju o činjenici da Crkva ne može i ne smije opravdati moralnost umjetne oplodnje. O toj će se temi zasigurno još puno pisati, pa će i naši vjernici o njoj morati zauzeti svoj stav, pa i javno (što su neki već i učinili, a naš je tjednik o tome izvijestio), budući da je ministar zdravlja najavio unošenje izmjena u zakon koji se i u tom obliku u kojemu je već ranije usvojen kosi s katoličkim naučavanjem o dostojanstvu svakoga ljudskoga života (pa i nerođenoga) i o dostojanstvu bračnoga čina.
Krunica ispred klanjanja pred Presvetim?
U jednoj župi doživio sam nešto što me još i danas, nakon nekoliko mjeseci, uznemiruje. Župno je klanjanje. Izložena je Svetinja nad svetinjama, Presveto u pokaznici: Isus živi Bog, sam Stvoritelj: »Ja i otac jedno smo«, piše evanđelist Ivan (Iv 10, 30). U crkvi ima vjernika i moli se. Ali kada se treba obavljati pobožnost klanjanja živom Bogu, Stvoritelju, »vjernici« obavljaju pobožnost stvorenju, mole Gospinu krunicu. Razočaran sam, tužan, osjećam se malaksalo i dušom i tijelom... Zar sam ja promašio život, jer drugačije vrednujem? Zar je ovo novi nauk Crkve, s kojim nas svećenici nisu upoznali? Zar je prije Stvoritelja postojalo stvorenje? U Bibliji to nisam nigdje našao.
Čitatelj D. S.
Znamo da je moljenje krunice kod mnogih naših vjernica i vjernika omiljena molitva, a da je Crkva Majci Božjoj na poseban način posvetila dva mjeseca u godini: svibanj i listopad, kada pobožni vjernici sudjeluju na svibanjskim i listopadskim pobožnostima. Na njima se uobičajeno moli krunica i litanije, ali naglasak tih molitava je uvijek stavljen na poseban odnos što ga je Djevica Marija, kao Majka Božja, imala sa svojim Sinom i Spasiteljem svijeta, Isusom Kristom. Zbog toga je gotovo redovito dio te pobožnosti i klanjanje pred Presvetim, kojim ta pobožnost svečano završava. Vjerujemo da je tako bilo i u slučaju kojem ste i Vi svjedočili, premda Vaše riječi ostavljaju dojam iznenađenja. I inače, kada razmišljate o cjelokupnom nauku Crkve, pa i o samome liturgijskome ciklusu, onda i sami uočavate da Majka Božja u njemu, da tako kažemo, ima »svoje mjesto«, pa je očito da Crkva u liturgijskoj godini predviđa »povlaštena mjesta za Marijinu prisutnost«, ali je jasno da i »marijanska spomen-slavlja koja imaju svoje korijene u nekoj crkvenoj ideji ili predaji trebaju biti dovedene u isto korito jedincatoga tijeka slavlja Kristova otajstva«, piše zagrebački pomoćni biskup i liturgičar Ivan Šaško.
I sam Katekizam Katoličke Crkve podsjeća i uči da je Marija jedinstveno vezana s Kristom: »To sjedinjenje Majke sa Sinom u djelu spasenja očituje se od časa Kristova djevičanskog začeća pa sve do Njegove smrti« (br. 964). Međutim, jednako tako Katekizam i Vama, citirajući riječi Drugoga vatikanskog koncila, poručuje da se Majku Božju štuje na drukčiji način nego Krista: »To štovanje..., iako je sasvim osobito, ipak se bitno razlikuje od poklonstvenoga štovanja koje se iskazuje utjelovljenoj Riječi jednako kao Ocu i Duhu Svetomu, i koje upravo podupire; ono nalazi izražaj u svetkovinama posvećenim Majci Božjoj i u marijanskoj molitvi kao što je sveta krunica, 'sažetak cijelog evanđelja'.« (KKC, br. 971). Ona svakako – ne samo u našem narodu – pripada onom posebnom osjećaju vjerničkoga puka koji predstavlja produžetak liturgijskog života Crkve, a pri njegovanju, podržavanju i promicanju te vrste pučke pobožnosti, potreban je »pastirski razbor«.
Dok govori o pučkoj pobožnosti, Katekizam ističe riječi blaženoga Ivana Pavla II. kako »zdrav katolički pučki osjećaj« zapravo »stvaralački povezuje božansko i ljudsko, Krista i Mariju, duh i tijelo, zajedništvo i ustanove, osobu i zajednicu, vjeru i domovinu, um i osjećanje« (br. 1676), te na taj način daje i odgovor na Vaše pitanje, te – barem tako pretpostavljamo – uklanja i Vaš osjećaj malaksalosti, tuge i razočaranja.
