Može li mom djetetu biti krsni kum pravoslavne vjere? Naime, situacija je takva da je gospodinu otac pravoslavac, a majka katolikinja tako da je »upoznat« s obje vjere.
Čitateljica S. P.
Vjernik pravoslavne vjere može biti krsni kum Vašem djetetu, ali pod određenim uvjetima. Za kumovanje na sakramentu katoličkoga krštenja, crkveni zakonik donosi jasne propise. Tako je u našem tjedniku (br. 7, od 15. veljače 2009) protumačio crkveni pravnik dr. Matija Berljak. U svom članku »Kumstvo – crkvena služba« dr. Berljak detaljno tumači tko može biti kum ili kuma na krstu ili potvrdi, te tumači da se i svjedoke na vjenčanju često zove »kumovima«, ali je to pogrešno.
Da bi netko mogao biti kum na krštenju, pretpostavlja se da bi morao prvo shvatiti da je to prava crkvena služba za koju onda i nosi odgovornost, a dr. Berljak upozorava da se ponekad u razgovoru, pa i u medijima, daju netočni i nepotpuni odgovori o uvjetima kumovanja, te dodaje: »Pravoslavni mogu, pod točno određenim uvjetima, biti kum ili kuma uz katoličkoga kuma.«
Pogledamo li u Zakonik kanonskoga prava, kanon 874, jasno vidimo koji su uvjeti potrebni da bi nekome bilo dopušteno preuzeti službu kuma na krštenju: »da ga odredi sam krštenik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili, ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu vršiti tu službu«, da je »navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdanog razloga treba da se dopusti iznimka«, te se još traži »da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom«.
»Krštenoj osobi 'koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici' može se dopustiti da, 'zajedno s katoličkim kumom', bude ipak svjedok krštenja. Isto može učiniti katolik za osobu koja se krsti u drugoj crkvenoj zajednici (usp. ZKP, 874 § 2)«, ističe dr. Berljak i doslovno pojašnjava: »Ipak, treba naglasiti da se ta zabrana ne odnosi na nekatolike istočnih Crkava (pravoslavne). Precizirano je da izraz 'communitas ecclesialis' ne isključuje istočne Crkve koje nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom (Acta Commissionis, Communicationes 5, 1983, str. 182). Direktorij za primjenu načela i normi o ekumenizmu iz 1993. (prijevod Zagreb 1994), koji vrijedi za cijelu Katoličku Crkvu, jasan je: on izričito dopušta da nekatolici istočnih Crkava (pravoslavni) mogu biti pravi kumovi, a ne samo jednostavno svjedoci. Doslovno piše: 'Zbog tijesnog zajedništva koje postoji između Katoličke Crkve i istočnih pravoslavnih Crkava, slobodno je, iz opravdanih razloga, dopustiti da istočni vjernik zajedno s katoličkim kumom (ili katoličkom kumom) kumuje pri krštenju katoličkog djeteta ili odrasle osobe, pod uvjetom da je dovoljno osiguran katolički odgoj krštenika i da je taj kum prikladna osoba. Katoliku, ako je na to pozvan, nije zabranjeno kumovati na krštenju koje se vrši u istočnoj pravoslavnoj Crkvi. U tom slučaju, skrb za kršćanski odgoj spada u prvom redu na kuma (ili kumu) koji je član Crkve u kojoj je dijete kršteno' (br. 98).« Jasno je da vjernik nekatoličke istočne Crkve (pravoslavac) pri tome mora imati sve one uvjete koje smo prethodno naveli da bi mogao kumovati, dok članovi ostalih Crkava ili crkvenih zajednica (npr. protestanti) ne mogu kumovati, te mogu biti samo svjedoci. Dakako da se traži da kandidat za kuma isto tako »nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom«, a kumovati ne mogu, na primjer »otac ili majka krštenika«.
Na kraju samo dodajemo: Nemojte zaboraviti da se prikladnost kumova prosuđuje ne samo na temelju kanonskih uvjeta, koje je lako provjeriti, nego i na stvarnoj sposobnosti i volji za suradnjom na odgoju i kršćanskom rastu krštenika.
Blagoslov nabožnih predmeta
Je li potrebno da molitvenik, Biblija koji se kupe u vjerskim trgovinama i tiskani leci od strane Katoličke Crkve, ako se upotrebljavaju za molitvu i/ili pomoć pri pripremi za ispovijed moraju biti blagoslovljeni? Ako da, treba li taj blagoslov obaviti svećenik ili može i laik sam na odgovarajući način?
Čitatelj Goran
Živo vrelo, br. 11 iz 2007, iz pera kompetentnih autora – dr. Ante Crnčevića, dr. Ivana Šaška i dr. Ivana Štengla – progovara upravo o obredima blagoslova koje slavimo u Crkvi, zajednici vjernika, te oni pojašnjavaju da blagoslovi »imaju zadaću rasvijetliti naš blagoslovni put kroz svijet pozivajući nas na potrebu prepoznavanja traga Božje dobrote u ljudima i u svemu stvorenome«. U uvodniku se, među ostalim, navodi da »liturgija Crkve vjerno ističe da je Bog vrelo svakoga blagoslova i da snaga blagoslova ne stoji u predmetima ili stvarnostima nad koje zazivamo Božji blagoslov, nego u vjeri koja je kadra prepoznati Božje djelovanje u životu ljudi i u redu stvorenja. Zato je vjera Crkve prva pretpostavka svakoga slavljenja blagoslova. Želeći pobuditi vjeru svojih molitelja, Crkva u liturgiji blagoslova najprije naviješta Božju riječ, koja objavljuje i svjedoči Božje spasenjsko djelovanje, potom iskazuje hvalu Bogu za darove njegove dobrote, očitovane u stvorenjima, i tek nakon blagoslivljanja Boga zaziva njegov blagoslov na osobe, stvarnosti ili predmete. Predmeti i stvarnosti blagoslovljeni su samo vjerom da osobe koje se njima služe mogu biti znak Božje prisutnosti i blizine – na hvalu Bogu od kojega dolazi i komu se vraća svaki blagoslov«. No, velik broj vjernika, posebno na proštenjima – hodočašćima, ali i u nekim drugim prilikama, mole svećenika da im blagoslovi molitvenik, križ, krunicu, medaljicu i slične nabožne predmete, ili to čine sami nekom prigodnom molitvom. Važno je pri tome da to čine iz prave pobožnosti, a ne iz praznovjerja kojim bi tako blagoslovljenim predmetima pripisivali neke magijske ili druge moći.
