| Kako i koliko informacijske strategije utječu na javnost, koja je uloga pojedinih nevladinih udruga, medija i novinara u tome, koliko je novaca uloženo u informacijske operacije, koji su primjeri oblikovanja javnog znanja u BiH-u i u Hrvatskoj, posebice tijekom Domovinskog rata, zašto su bl. Alojzije Stepinac i Crkva u Hrvata bili stalne protuobavijesne mete? - u ovome feljtonu donosimo odgovore na ta i slična pitanja temeljem disertacije dr. Gordana Akrapa »Informacijske strategije i operacije u oblikovanju javnog znanja«, nadopunjene podacima iz drugih vrela.
»U vrijeme boravka u Kninu, to mi je dao direktno do znanja, a još i u vrijeme boravka u Zagrebu kada je radio kao novinar 'Vjesnika', bio je na vezi SDB-a MUP-a Srbije... U razgovorima, tijekom 1993. g. vršio je konkretne pripreme da u Beogradu oformi informativni pul. U tome, koliko je kazao, surađuje sa SDB-om MUP-a Srbije, te bi to trebalo biti nešto profesionalno.« |
Među Radojčićevim mnoštvom pojedinosti, imena osoba i opisa događaja, posebnu pozornost, kako je to najavljeno već u prošlome broju, zavređuju novinari i ostali medijski djelatnici jer su oni ključni dio svakoga obavještajnog sustava u oblikovanju javnog znanja i širenju protuobavijesti. Popis je faktografski, bez vrijednosnih prosudaba, doslovce prenijet iz iskaza s nedosljednostima u spominjanju imena i prezimena (jer su u nekim slučajevima navedena prvo prezimena).
»Boravio je u Beogradu bez ikakvih posljedica«
»PERO ZLATAR – meni je pukovnik Rakočević 1993. g., kad je Pero Zlatar posredstvom novinara iz Beograda, tražio intervju sa mnom, o Zlataru ispričao sljedeće: Zlatar je završio ŠRO RV-a (Škola rezervnih oficira ratnog vazduhoplovstva, nap. T. V.), i to prije 1959. godine. Prvim pozivanjem u rezervu, vrbovan je za suradnju po službi sigurnosti RV i PVO (Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana, nap. T. V.). Kasnije ga je na vezu preuzeo puk. Rakočević i držao ga na vezi u vrijeme službovanja u Zagrebu. Predao ga je na vezu svom nasljedniku, kazavši ime tog oficira, no, ja sam zaboravio. Također, Rakočević je iznio detalj da je Zlatar podnio vrlo kvalitetan izvještaj kad se vratio iz Albanije, dok je putovanje u Albaniju bilo rijetkost. Ovakav razgovor, sa ovim detaljima, meni je Rakočević iznosio jer smo zajedno procjenjivali da li da prihvatim intervju sa Zlatarom, bojeći se da ga kao suradnika, na intervju sa mnom, ne šalje netko iz Uprave bezbednosti SSNO-a. Ovakvu sumnju potkrijepila je još više činjenica da je Pero Zlatar dolazio i boravio u Beogradu, bez ikakvih posljedica« (isto, str. 133—134).
»DELIĆ BORIS – bivši novinar 'Vjesnika' i 'Danasa'. Njega poznajem osobno iz Zagreba, od 1986. godine, a koliko sam kasnije čuo, on je 1991. godine zajedno sa Zoricom Nikolić iz 'Danasa' pobjegao iz Zagreba. Mene su kada sam izašao iz zatvora (JNA, nap. T. V.) g. 1993. u Beogradu posjetili Boris Delić i Zorica Nikolić. Tijekom tog razgovora, i nakon kasnijih kontakata s Delićem u Beogradu, Boris mi je iznio da je po odlasku iz Zagreba jedno vrijeme bio u Kninu. Vratio se u Beograd prilično razočaran. U vrijeme boravka u Kninu, to mi je dao direktno do znanja, a još i u vrijeme boravka u Zagrebu kada je radio kao novinar 'Vjesnika', bio je na vezi SDB-a MUP-a Srbije. U tim razgovorima nije direktno iznio kvalitet i sadržaj rada iz Zagreba za SDB Srbije, a niti po kojim je zadacima SDB-a Srbije boravio u Kninu. U razgovorima, tijekom 1993. g. vršio je konkretne pripreme da u Beogradu oformi informativni pul. U tome, koliko je kazao, surađuje sa SDB-om MUP-a Srbije, te bi to trebalo biti nešto profesionalno. Inicijalna sredstva za taj projekt su postojala. Delić je iznajmio neke prostorije, i to je trebalo profunkcionirati. Sredstva za pokretanje projekta dale su nekakve srpske udruge iz Australije, Kanade i Amerike. Naime, Delić je iznio da bi taj informacijski pul trebao biti informativna poluga Srba iz Hrvatske. Tu je obrazlagao da je do 1945. u Hrvatskoj postojalo udruženje Srba privrednika kao asocijacija, a čiji su se članovi nakon 1945. g. disperzirali diljem svijeta. Da li SDB Srbije, ili netko treći, zanovio je ideju da se članovi tog udruženja privrednika Srba iz Hrvatske ponovno povežu u nekakvu asocijaciju, za što su dali novce, iznajmili prostor, a za početak, Delić bi kroz informacijski pul međusobno informirao članove udruženja od poslovnih i drugih informacija, gdje bi i ti članovi udruženja realizirali svoj interes. Tu je i mene zamolio da mu pomognem organizacijsko-pravnim savjetima, s obećanjem da će kasnije, kada se oko mene slegne prašina, uključiti i mene u takav posao« (isto, str. 135—136).
Iz CK SKH za direktora televizije
»DUBRAVKO PAJALIĆ – novinar i kvalitetan djelatnik. Ja ga osobno poznajem iz Zagreba. U kontaktima, i sa mnom, znao je naprosto potencirati svoju vezu sa službama sigurnosti JNA, ali bez konkretizacije svojih obveza, ili za koju od službi je vezan« (isto, str. 137).
»GORAN RADMAN – bivši generalni direktor RTV-a Zagreb, bio je izvršni sekretar CK SKH. Isto tako, kada je došao na funkciju u CK SKH, bile su prisutne vrlo utemeljene konstatacije da je suradnik vojne službe sigurnosti. Ovo utoliko više što mu je i otac oficir JNA. Pritisak u kadrovskoj kombinaciji, da pređe za generalnog direktora RTV, vršio je direktor odašiljačnih veza RTV-a, ne mogu se sjetiti imena, koji je isto tako bio suradnik vojne službe sigurnosti. Tako je Radman postao generalni direktor RTV Zagreb« (isto, str. 139).
»ANTE PANJKOTA – bio komentator na RTV-u Zagreb. Meni je p. puk. Ivan Mavrlja decidirano 1989. g. rekao da je Panjkota suradnik vojne službe Odelenja bezbednosti V. armijske oblasti, da je završio obavještajni kurs u Pančevu, i da je rezervni oficir službe sigurnosti JNA« (isto, str. 140).
»ZVONKO ZMAZEK – komentator RTV-a Zagreb. Radovan Samardžić u Beogradu iznio mi je da je Zmazek na vezi obavještajne službe bivše JNA i to kao osoba koja pored izvještaja, što ih podnosi službi, procjenjuje i novinare koji se upućuju za dopisnike ili druge poslove u inozemstvu. Također, još u Zagrebu, Malobabić je u više navrata o Zmazeku govorio da je na vezi vojnoj službi i da je to siguran i pouzdan kadar u kontekstu opće jugoslavenske opcije« (isto, str. 140—141).
»ŽELJKO MALNAR – novinar, otac mu je vojno lice. Tijekom 1991. g., u Beogradu, za Malnara me pitao puk. Gligorević iz Uprave bezbednosti SSNO-a, a Ugleša Gvozden u nekoliko navrata nedvojbeno ukazao da su s Malnarom u kontaktu« (isto, str. 141).
»PLEŠE MLADEN – novinar 'Vjesnika'. Još u Zagrebu, čuo sam govorenja, da je u vezi s SDS RH, Centar Zagreb. Međutim, tijekom 1989. g., u našu tzv. analitičku grupu pri Kabinetu predsjednika CK SKH, posredstvom da li Stanka Stojčevića ili Slavka Malobabića, došao je materijal SDB-a SSUP-a. Ovo je bio radni materijal, vaninstitucionalno dobiven. Provjerom nekih činjenica iz materijala, što sam učinio posredstvom nekih novinara, utvrdio sam da je autor tog teksta Mladen Pleše. Isto tako, tijekom 1989. g., na isti način, također kao radni materijal iz SDB-a SSUP-a, k nama u CK došao je tekst o Nadiri Vlasi, supruzi Azema Vlasija, podaci o njenom kretanju. Ističem, Azem Vlasi već je bio u zatvoru u Prištini. I ovaj materijal, pretpostavljam, sačinio je Pleše. Na osnovu ovakvih materijala, zaključujem da je Mladen Pleše bio na vezi nekome iz SDB-a SSUP-a« (isto, str. 141).
Nastavlja se
