Prošlo je tek nekoliko tjedana kako je Crkva proslavila blagdan sv. Josipa, a ovih ga se dana, evo, ponovno spominjemo. I to baš kao radnika; i to baš na dan koji svijet spominje kao Međunarodni dan rada – 1. svibnja. Kako su radnici i njihova prava ali i, zbog krize, sve malobrojnija radna mjesta posljednjih godina sve češća tema javnih, ali i privatnih rasprava, bila bi šteta propustiti i ovu priliku da se i na temu rada štogod ne pokuša reći.
Ljudi svih epoha i prostora na rad su, kako se čini, uvijek gledali poprilično ambivalentno: na njega se često gleda(lo) kao na blagoslov, ali ga se nerijetko doživljava(lo) i kao prokletstvo. U ideologiziranoj i do karikature pojednostavljenoj slici postanka čovjeka, koja se donedavno nametala i na ovim našim prostorima, tako je svojedobno iskovana neslužbena evo, definicija prema kojoj je »rad od majmuna stvorio čovjeka«. No, neki nepoznati šaljivčina, vjerojatno aludirajući na dehumanizirajuće oblike koje rad ponekad zna poprimiti, okrenut će »pilu naopako« pa će zajedljivo primijetiti kako je istina sasvim suprotna te kako je »rad od čovjeka stvorio majmuna«.
Bit će da u obje varijante te izreke ima ponešto istine. Rad, ako ga se ispravno shvati, čovjeka uistinu oplemenjuje, daje mu osjećaj vrijednosti i korisnosti, omogućava mu da se ostvari i bude »s drugima« i »za druge«, da uzdržava sebe i one koje mu je Bog povjerio. Riječju, da bude i postaje »više čovjek«. No, rad ga tako često i zarobljava i udaljava od bližnjih, pa i od samoga sebe. Nerijetko upravo čovjekova egzistencijalna ovisnost o radu i zaposlenju postaje sredstvom njegova porobljavanja i izrabljivanja od strane nepoštenog sustava ili poslodavca. Ponekad pak, kao što je to danas tako često slučaj, gubitak posla ili nemogućnost da se do njega dođe ugrožava same temelje čovjekova dostojanstva. Hoće li u budućnosti to tzv. »radničko pitanje« dovesti i do novih društvenih deformacija, kao što su i u prošlosti upravo njegovom zloporabom ustrojavani i neki svjetski nehumani društveni sustavi?
Crkva sa svoje strane nudi djelotvoran lijek: svoj društveni nauk, svoje shvaćanje čovjeka kao »slike Božje«, sv. Josipa kao uzor... No, koliko je taj nauk poznat i prepoznat, pa i od strane samih vjernika?
