| »Sirija se sada nalazi u nekoj vrsti građanskoga rata. To se tako ne naziva, no o tome je riječ, a kršćani se nalaze između dviju bojišnica. S jedne strane, između režima koji ih je uvijek podržavao, a s druge, opozicije za koju se još točno ne zna o kome je riječ. Ta to su mnoge razlomljene skupine. No istina je: Kršćani se boje iračkih prilika«, rekao je o. Pizzaballa. |
U zemlji djeluje desetak kršćanskih Crkava
Grad Antiohija, koju se svojedobno nazivalo i Antiohijom Sirijskom (danas se krije pod imenom Antayka i nalazi se na teritoriju Turske, u blizini granice sa Sirijom), bio je u starini, uz Rim, Carigrad i Aleksandriju, veliko kršćansko središte po kojemu su ime dobili crkveni obred te glasovita teološka i egzegetska škola. Ukratko: Sirija, zemlja koja je u posljednjih godinu dana došla u središte pozornosti svjetske javnosti zbog sukoba između vladajuće garniture predsjednika Bašara al-Assada i pobunjenika, jedna je od zemalja koje se s pravom može nazvati kolijevkom kršćanstva.
Do islamskih osvajanja u 7. stoljeću kršćani su činili veliku većinu stanovnika na području današnje Sirije. Premda se, kao i u svim zemljama Bliskoga istoka, njihov broj tijekom stoljeća drastično smanjio, Sirija je do danas ostala jedna od »najkršćanskijih« bliskoistočnih zemalja, čiji udio u ukupnom stanovništvu iznosi oko 10% ili oko 2,4 milijuna. Pritom oni čuvaju pravo blago kršćanskih tradicija. U zemlji djeluje desetak kršćanskih Crkava, što autokefalnih što katoličkih, nasljednica drevnih istočnih kršćanskih tradicija. Neke od njih liturgiju slave na aramejskome, jeziku kojim je govorio Gospodin naš Isus Krist. To što u posljednjim desetljećima iseljavanje kršćana nije bilo tako masovno kao u nekim drugim zemljama u regiji, dobrim dijelom treba zahvaliti sadašnjem režimu, koji im je bio sklon. Ne čudi stoga da kršćani u Siriji mahom podržavaju režim predsjednika Bašara al-Asada. Ipak, čini se da i ta podrška ima svoje granice...
Tko su zapravo pobunjenici i što žele?
Nije lako sa strane razumjeti sukob u Siriji, tim više što vijesti koje dolaze do zapadne javnosti uglavnom ne dolaze iz same Sirije i što su njihov izvor uglavnom krugovi bliski pobunjenicima, kojima je zapadna javnost »a priori« sklona pripisati epitet neupitnih boraca za demokraciju. Tko su zapravo pobunjenici u Siriji i što oni žele? Poznavatelji Sirije tvrde da je riječ o zemlji sa snažnim osjećajem za nacionalnu pripadnost. Sukobi dakle nisu odraz separatističkih težnja nekih dijelova zemlje, već političke borbe za vlast.
Mons. Mario Zenari, apostolski nuncij u Siriji, očitovao se u jednome intervjuu za katoličku agenciju AsiaNews o korijenima sukoba: »U početku su to bili prosvjedi za više demokracije, za više poštivanja ljudskih prava, temeljnih sloboda, s mirnim demonstracijama koje su bile gušene represijom. Potom su se pridodali drugi čimbenici. Nadasve činjenica da je društvo sastavljeno od 75 posto sunita, a njime upravlja 12% populacije koji su alaviti (vjerska skupina koja spaja islam s nekim zasadama kršćanstva, pripada joj i sam predsjednik al-Assad, nap. a.). Ta napetost između sunita i alavita je danas presudna, pri čemu ne treba zanemariti i druge aspekte. Povijest će ocijeniti kakav je tijekom vremena bio odnos između sunita i šijita (alaviti su na neki način povezani sa šijitskim svijetom).
Strah od budućega islamističkog režima
Pritom »oporba« ili »pobunjenici« nisu monolitna skupina. Netom spomenuta katolička agencija, uz tvrdnju da je stanje - barem je to vrijedilo do najnovijeg primirja - sve više nalik građanskome ratu, ovako je opisala odnose snaga: »Problem je također što je Sirija postala međunarodni slučaj, šahovnica na kojoj se bore različiti sugovornici čiji interesi nemaju mnogo veze s potrebama pučanstva. Iran žestoko brani svojega saveznika (aktualnu vlast, nap. a.)... Saudijska Arabija i Katar žele promjenu režima i sprečavanje iranskog utjecaja te su spremne naoružavati pobunjenike. Vijeće sigurnosti UN-a je podijeljeno, s Rusijom i Kinom koje podupiru Assada kako bi zaustavile utjecaj SAD-a u regiji. Kršćani, katkada zastrašeni pred režimom, ujedno se boje njegovoga pada, jer bi ga naslijedila fundamentalistička islamistička vlada.«
Da, strah od budućeg islamističkog režima glavni je razlog izvjesne podrške kršćana al-Assadovu režimu. No čini se da se takav strah ne odnosi samo na više ili manje daleku budućnost već i na sadašnjost. Nije tajna da među pobunjenicima ima islamista. Razlog je to, između ostaloga, suzdržanoj podršci pobunjenicima od strane SAD-a. Znakovita je i šutnja Izraela, čiji su odnosi sa sadašnjim sirijskim režimom inače sve drugo samo ne dobri.
|
Bogatstvo kršćanskih Crkava i tradicija Od 2,4 milijuna kršćana u Siriji, najbrojniji su pripadnici Sirske pravoslavne antiohijske Crkve. Sjedište patrijarhata nalazi se u Damasku. U zemlji djeluje i Grčka pravoslavna atiohijska Crkva, Istočna apostolska Crkva kao i pravoslavni Armenci. Od istočnih katoličkih Crkava (vlastitoga prava, ali sjedinjene sa Svetom Stolicom) najveća je Melkitska grkokatolička Crkva Antiohijskoga patrijarhata (sjedište u Damasku, patrijarh Gregorius III. Laham, oko 1,6 milijuna vjernika po čitavom Bliskom istoku, s brojnom dijasporom u Južnoj Americi i Australiji). Oko 60.000 katolika u Siriji pripadnici su Sirske katoličke Crkve (patrijarhat u Beirutu u Libanonu), a oko 50.000 Maronitske Crkve (većinska Crkva u Libanonu, gdje se nalazi i patrijarhat). U Siriji djeluju i manje skupine katoličkih kaldejaca (patrijarhat u Bagdadu u Iraku), armenaca (patrijarhat u Beirutu u Libanonu) te rimokatolika (sjedište apostolskog vikarijata u Aleppu). U zemlji djeluju i manje skupine kršćana iz različitih protestantskih tradicija. Uglavnom je, kao i kod rimokatolika, riječ o useljenicima koji su došli u zemlju radi posla. |
Od 160.000 kršćana u Homsu ostalo samo 1.000
Neki su događaji u proteklim mjesecima osobito privukli pozornost kršćana kako u Siriji tako i diljem svijeta. Tako su se dva ne tako davna bombaška teroristička napada dogodila upravo u kršćanskim četvrtima. Nitko se nije usudio odlučno ustvrditi da su napadi bili usmjereni protiv kršćana kao takvih, no činjenice su činjenice... U veljači su, nadalje, počele stizati vijesti o tome da kršćani nesrazmjerno u odnosu na ostalo stanovništvo napuštaju pobunjeničko uporište Homs, bježeći u brda, u Libanon ili u Damask. Razlog tome navodno su bile pljačke, otvorene prijetnje i otmice koje su provodile islamističke bande u pobunjeničkim redovima. Ipak, isusovačka zajednica u Homsu je krajem ožujka osporila takve glasove. »Prema našim spoznajama, kršćani u gradu Homsu nisu bili pod prijetnjama istjerani iz svojih domova«, prenijela je priopćenje isusovačke zajednice agencija Fides. »Bilo je«, pojasnili su isusovci, »nekoliko incidenata kad su napuštene (kršćanske) kuće zauzele izbjegličke obitelji. No kad se vlasnici vrate, njihovi im se domovi vrate u miru. Jedan od imama na tom području ispričao se svećeniku iz isusovačke crkve zbog tih neugodnih događaja.« Stvarni i glavni razlog egzodusa je taj što su se upravo kršćanske četvrti Bustan al Diwan i Hamideh našle između dvije vatre, između vladinih i pobunjeničkih snaga. U istome je izviješću agencija iznijela podatak da je u Homsu ostalo oko 1.000 kršćana. A prije početka sukoba kršćana je u gradu u kojemu stoluju četiri biskupa različitih konfesija bilo 160.000. Postavlja se pitanja: Koliko će ih se vratiti ako nemiri potraju?
Mediji nekritički preuzimaju informacije
No ima glasova koji islamističku prijetnju shvaćaju vrlo ozbiljno. Jedan od takvih jest i sestra Agnes-Mariam de la Croix, katolikinja palestinsko-libanonskih korijena i poglavarica ekumenskog manastira sv. Jakova mučenika u Qari. Redovnica koja uživa velik ugled među kršćanima u Libiji, gdje živi i djeluje već osamnaest godina, uputila je otvoreno pismo predsjedniku Bašaru al-Assadu, koje je prenio libanonski dnevnik »L'Orient le Jour«. »Do jučer kršćani nisu bili predmet 'izravnog' progona. Kršćani su bili žrtve nasilja koje je pogađalo sve pučanstvo. No danas se čini da se stanje mijenja«, napisala je redovnica. Da bi se sama osvjedočila, s. Agnes-Miriam je odjenula burku i prošetala četvrtima koje u Homsu nadziru pobunjenici. »Svojim sam očima vidjela naoružane bande... a povjerili su mi se i pobunjeni suniti. Ražalostila sam se ustanovivši da je njihov duh okrenut militantnom islamizmu. Predstavljaju pogodno okruženje za naoružane bande koje okrutno nastupaju protiv civilnog pučanstva bilo koje vjere, ako ljudi samo nastoje održati normalno stanje i ako se zbog toga obrate vladajućim institucijama«, posvjedočila je redovnica koju su zapadni mediji skloni optuživati kao spornu osobu i pristalicu el-Asadova režima, dok ona prigovara čak i crkvenim medijima da nekritički preuzimaju informacije koje kreiraju gospodari koji bi i u Siriji željeli instalirati satelitski režim poput onoga u Libiji.
Ubijeno između 800 i 900 djece!
Na ljudske žrtve unakrsne vatre dviju suprotstavljenih strana, ali i bezobzirnih bombardiranja pobunjeničkih uporišta, među kojima su i apsolutno nevina djeca, podsjetio je spomenuti apostolski nuncij u Siriji nadbiskup Zennari. Većina djece ubijena je snajperskim hicima »u srce i u glavu«. Citirani intervju dao je agenciji AsiaNews neposredno nakon tragične pogibije belgijske djece u autobusnoj nesreći u tunelu u Švicarskoj. »Apsolutno je opravdano biti potresen zbog 22 djece. No ovdje ih je ubijeno između 800 i 900! Hitno je potrebno razotkriti te zločine. Ljudski život je svet, kako onih u vojničkim uniformama, tako i pobunjenika. No još više to vrijedi za djecu. Njihovo ubojstvo je okrutnost«, rekao je nuncij. Kako god se prilike razvijale u budućnosti, mons. Zennari je uvjeren da kršćani moraju prevladati neodlučnost i »stidljivost«, izići iz pasivnosti te zastupati vrednote na kojima je moguće temeljiti sretniju budućnost za sve. Riječ je o ključnim vrednotama koje propovijeda socijalni nauk Crkve: graditi »mostove pomirenja« i promicati »ljudsko dostojanstvo, odbacivanje nasilja, jednakost muškarca i žene, temeljne slobode, slobodu savjesti i vjeroispovijesti, odvojenost religije od države«.
Biti »između dvije vatre« - to što je za kršćane u Homsu bila opipljiva stvarnost, postaje svojevrsnom paradigmom života kršćana u zemlji. Promjena se boje, jer bi po njih mogle biti pogubne. S druge strane i sami uviđaju da je stanje kakvo je sada teško održivo. Posebno je odgovornost, ili barem suodgovornost al-Assadova režima u ubojstvima nevinih presudno utjecala na to da se podrška kršćana predsjedniku ipak poljuljala. U jednome intervjuu dao je to naslutiti katolički melkitski antiohijski patrijarh Gregorios III. Laham (sa sjedištem u Damasku), koji je ipak izrazio uvjerenje da predsjedniku al-Assadu treba dati »drugu prigodu«.
»Vjerujem da Crkva ovdje ima svoje mjesto«
Puno je izravniji bio katolički svećenik Nabil Hourani, čije je promišljanje prenijela spomenuta agencija AsiaNews. »Sa svoje strane«, napisao je svećenik, »kršćane prati jedina sigurna stvar koja prati sve ostale Sirijce, a to je nesigurnost. Budućnost je bez daljnjega nesigurna. Štoviše, većina kršćana dopušta da njima manipulira režim te vjeruje da je on jedini jamac njihove budućnosti. Što nipošto nije istina. Jedino jamstvo za sve Sirijce - a ne samo za kršćane - trebala bi biti pravna država, pravedna i za sve jednaka, u kojoj su svi građani jednaki pred zakonom, kojoj god religiji pripadali. Potaknut strahom, dobar dio kršćana odlučuje se za bezuvjetnu (možda i ne baš promišljeno svjesnu) potporu režimu. S tog stajališta, hijerarhijska Crkva dovodi se u opasnost da izgubi bitni dio svojeg izvornog evanđeoskog zamaha. (...) Vjerujem da Crkva ovdje ima svoje mjesto kako bi na primjeren način odgovorila na svoj poziv da svjedoči nadu bez sjena i da priskače upomoć svima koji pate.«
Na istome je tragu, premda uz manje optimizma, i franjevački kustod u Svetoj Zemlji (Sirija spada pod Kostodiju) o. Pierbattista Pizzaballa. Prema njegovu mišljenju, sadašnji sirijski režim je pri kraju, »svidjelo se to nekome ili ne«. Stoga usmjerenje službene Crkve u Siriji ka održanju dosadašnjeg stanja »nema budućnosti«, rekao je franjevac. Ipak, iz njegovih se riječi ujedno iščitava razumijevanje za takvo usmjerenje. »Sirija se sada nalazi u nekoj vrsti građanskoga rata. To se tako ne naziva, no o tome je riječ, a kršćani se nalaze između dviju bojišnica. S jedne strane između režima koji ih je uvijek podržavao, a s druge opozicije za koju se još točno ne zna o kome je riječ. Ta to su mnoge razlomljene skupine. No istina je: Kršćani se boje iračkih prilika«, rekao je o. Pizzaballa.
