Imam naviku, kada sam u posjetu nekom gradu, posjetiti i tamošnju crkvu, prije svega da se nakratko pomolim, ali i da upoznam ljepotu crkvenih prostora. Primjećujem na više mjesta da se u uređenju crkava koristi plastično cvijeće. Osobno, ne sviđa mi se ta praksa, ali zanima me što o toj temi progovara crkvena tradicija i propisi. Dakle, umjetno cvijeće u crkvama: da ili ne?
Vaš redoviti čitatelj
Odmah bismo se složili s Vama i rekli da se i nama čini da plastičnom cvijeću nije mjesto niti u crkvama, niti općenito u liturgijskim prostorima. No, na plastično cvijeće nailazimo vrlo često, posebno uz raspela na raskrižjima, u filijalnim kapelicama u kojima se rjeđe ili povremeno slave misna slavlja, ali i u župnim crkvama u kojima se, ako dobro tumačimo, neki vode i »računicom« da se na taj način štedi jer ima manje troškova za ukrašavanje oltara.
No, o ulozi i mjestu cvijeća u crkvenim prostorima i liturgiji već smo bili i pisali u našoj rubrici (Cvijeće u liturgiji – molitva, a ne dekoracija, GK 12, od 22. ožujka 2009). Daleko opsežnije temi cvijeća u liturgiji, pa onda i mjestu (plastičnog) cvijeća u crkvama, posvećen je liturgijsko-pastoralni list »Živo vrelo« (2007. godine). U tom broju »Živoga vrela« kroz tri se stručna članka govori o liturgijskom govoru umjetnosti, kojemu se pridružuje i govor cvijeća.
Prema autorima, cvijeće govori »živim jezikom«, pa je već po sebi apsurdno da se na oltarima nalazi – »mrtvo«, plastično cvijeće. Ono nas ne može niti pozvati – kao što ističe urednik liturgičar dr. Ante Crnčević – da se »dadnemo uresiti Ljepotom koju nam liturgija objavljuje«. Za cjeloviti uvid u ovu temu preporučamo da pročitate »Živo vrelo« u kojemu o »kulturi cvijeća kao kulturi života« i antropološkim pogledima na višeznačnost simbolike cvijeća piše Crispino Valenziano. Ante Crnčević piše o govoru cvijeća u kršćanskoj liturgiji i smjernicama za razumijevanje i smještanje cvijeća u liturgijski kontekst, dok Ivan Šaško piše o temi »Cvjetni izražaj otajstva Uzašašća i Pedesetnice – Poticaji za konkretna ostvarenja s liturgijskim knjigama u ruci«.
U uvodniku naslovljenom »Ubrana ljepota« urednik Crnčević podsjeća da »briga za ljepotu liturgijskih slavlja – očitovana u estetici prostora, umjetnosti, ruha, glazbe, govora, obrednih čina – proistječe iz brige za sámu liturgiju. Liturgija se definira kroz objavu i doživljaj Ljepote. Stoga ljepota i sklad liturgijskih obreda nisu podložni samo kriterijima ljudskoga osjećaja za ljepotu. Čovjekovi kriteriji ljepote podložni su brzim mijenama svijeta i društva. Kršćanska liturgija, kao zbiljnost Boga i njegova spasenja, 'usklađena' je redom božanske ljepote. Stoga ljepota koju čovjek unosi u liturgiju može biti zastiranje Ljepote koja se nudi kroz Božju riječ i slavljeno otajstvo«, a prema njemu »liturgija je sakrament Ljepote«. Čovjekovo pak divljenje pred stvorenim svijetom zamjećuje cvijeće kao vrhunac ljepote, tumači dr. Crnčević i dodaje da sam Krist, »promatrajući cvjetove ljiljana, kaza da se 'ni Salomon u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih' (Mt 6, 29). Ljepota kojom je Stvoritelj zaodjenuo cvijeće otkriva ljepotu kojom Bog želi zaodjenuti čovjeka: 'Ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?' (Mt 6, 30). Cvijeće u liturgiji stoga ima zadaću govoriti o Ljepoti koja nas iznutra odijeva. Nebriga i neosjetljivost za ljepotu liturgijskoga čina može se, prema Kristovim riječima, nazvati malovjernošću. Snažna vjera ima potrebu ljepote liturgijskoga čina.«
Danas je neprijeporna činjenica da je »vještina cvjetnoga urešavanja prostora veoma razvijena. No, tragom liturgijskoga puta otkrivanja Ljepote spoznajemo da smještanje cvijeća u liturgijski obredni kontekst iziskuje posebnu umješnost. Praksa nerijetko pokazuje krivi i siromašni pristup cvijeću pa nam – uz puno truda, ali nepotrebno – omogućava slaviti liturgiju u cvijeću umjesto da nam omogući doživjeti cvijeće u liturgiji kao posebni oblik govora i objave Ljepote. Prije govora o tehnikama i načinima urešavanja cvijećem potrebno je govoriti o liturgiji samoj, o otajstvu koje se slavi, o Božjoj riječi koja se naviješta... Zato cvijeće ne ispunja svoju zadaću njegovim smještanjem u liturgijski prostor. Potrebno mu je dati mjesto u samoj liturgiji jer i sam liturgijski prostor ima svoje vlastito 'mjesto' u liturgiji i njezinome obrednome govoru. Cvijeće u liturgiji ne govori o svojoj ljepoti, još manje o vještini onoga koji ga skladno raspoređuje. Cvijeće je cvjetno ruho Ljepote koju slavimo i u koju nas Gospodin zaodijeva u liturgiji Crkve«, piše dr. Crnčević a njegove riječi da nam cvijet, ubran u vrtu i smješten u obredni govor, omogućuje »ubrati spasenje i uresiti se njime« već po sebi upućuje da plastičnome cvijeću ne bi trebalo biti mjesta u liturgijskim prostorima i obredima.
Cvijeće u liturgijskome prostoru, kako ističe mons. Šaško, postaje »poput poetike liturgijskih boja u obrednome vremenu. I jedno i drugo trebaju sačuvati trijeznost i eleganciju, uvijek odražavajući svadbenu božansko-ljudsku gozbu«, te je potrebno izbjeći – banalnost. A banalnost se može odražavati i u postavljanju plastičnoga cvijeća na oltare, jer »cvijeće u liturgiji nije stavljeno tek da bude cvijeće, jer bi ono trebalo odražavati stvoreni i otkupljeni svijet, sklad svemira pomirena s Bogom«.
I Opća uredba Rimskoga misala u broju 305. jasno govori da kod urešavanja oltara treba težiti za umjerenošću. »U vrijeme došašća oltar neka bude urešen cvijećem, ali u mjeri koja odgovara duhu toga vremena, kako se ipak ne bi pretkazala potpuna radost Gospodinova rođenja. U vrijeme pak korizme zabranjuje se urešavanje oltara cvijećem, osim u nedjelju Laetare (IV. korizmena) te na svetkovine i blagdane. Cvjetni ures neka bude uvijek umjeren te neka se radije smjesti pored oltara nego na samome oltaru.«
