Audijencija Benedikta XVI. o primatu molitve i navještaju Božje riječi

Primat molitve i navještaj Božje riječi bili su u središtu kateheze pape Benedikta XVI. na audijenciji u srijedu 25. travnja. Kako je rekao u pozdravu na poljskom, molitva i slušanje riječi Božje su »disanje duše i izvor duhovnoga života«, te temelj i izričaj jedinstva svih koji Bogu upućuju molitvu slave i zahvale te zazivaju njegovu pomoć. Na Trgu sv. Petra u Rimu uobičajeno se okupilo više desetaka tisuća hodočasnika i vjernika iz cijeloga svijeta među kojima su bili i hodočasnici iz Zagreba koje je Papa pozdravio riječima: »Od srca pozdravljam i blagoslivljam sve hrvatske hodočasnike, a osobito vjernike iz župe Blažene Djevice Marije Kraljice apostola te dječji zbor 'Klinci s Ribnjaka' zajedno s gradonačelnikom grada Zagreba. Dragi prijatelji, molitvom i pjesmom hrabro svjedočite uskrsnu radost. Hvaljen Isus i Marija!«

Od samih svojih početaka Crkva se morala suočavati s nepredviđenim okolnostima i novim prilikama. Na sve je odgovarala u svjetlu vjere prepuštajući da je vodi Duh Sveti, podsjetio je Sveti Otac i svoju katehezu usmjerio na još jedan »ozbiljan problem s kojim se morala suočiti i morala ga riješiti kršćanska zajednica u Jeruzalemu«. Broj se učenika povećavao, no oni grčkoga jezika žalili su se na one hebrejskoga jezika jer su njihove udovice bile zanemarene u svakodnevnoj podjeli dobara. Oko toga važnoga pitanja bratske ljubavi – karitasa – prema slabima, siromašnima, nezaštićenima te oko pitanja pravednosti, apostoli su sazvali cijelu skupinu učenika. Na taj su način pokazali da dobro uočavaju stvari, postavljajući pitanje istinskoga naviještanja Božje riječi prema Gospodinovom nalogu, koji mora biti u prvome planu, ali ne zanemarujući dužnost bratske ljubavi i pravednosti, to jest »dužnost pomaganja udovicama i siromašnima«, skrbeći s ljubavlju za sve u teškim prilikama. Na taj način potaknuli su učenike da se drže Isusove zapovijedi: Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio. Iz toga je jasno, nastavio je Benedikt XVI, da se u Crkvi moraju živjeti i ostvarivati dvije stvari: da se mora naviještati Božja riječ i ostvarivati konkretna bratska ljubav i pravda. Kako je pri tome došlo do poteškoća, apostoli traže rješenje. Da se ne zanemari naviještanje Božje riječi, pozivaju zajednicu da između sebe izabere sedam muškaraca na dobrom glasu, punih Duha i mudrosti, kako bi njima bila povjerena zadaća služenja braći i sestrama, tj. kako bi oni konkretno služili »za stolom«.

Pri tome su na vidjelo došle dvije stvari, pojasnio je Papa: prvo, od toga trenutka u Crkvi postoji »služba bratske ljubavi« – karitasa. »Crkva ne smije samo naviještati Riječ, nego i ostvarivati Riječ koja je bratska ljubav i istina. I druga točka, ti muževi ne samo da moraju uživati dobar glas, nego moraju biti muževi puni Duha Svetoga i mudrosti, to jest ne mogu biti samo organizatori koji znaju 'raditi' nego moraju 'raditi' u duhu vjere s Božjim svjetlom, u mudrosti srca pa je stoga i njihova funkcija – premda je nadasve praktična – ipak je duhovna funkcija. Bratska ljubav i pravednost nisu samo socijalno djelovanje, nego su duhovna djela ostvarena u svjetlu Duha Svetoga.«

Pogreška »kriterija učinkovitosti«

Istaknuvši: »ne smijemo se izgubiti u čistom aktivizmu«, Papa je kao primjer onih koji su uspješno spojili »duboko jedinstvo života između molitve i djelovanja, između potpune ljubavi za Boga i ljubavi prema braći«, Benedikt XVI. naveo svece. Osobit primjer za to je sveti Bernard koji je svoja razmišljanja poslao i papi Inocentu II, ističući važnost unutarnje sabranosti i molitve kako bi se zaštitio od opasnosti pretjeranoga djelovanja. Previše poslova i frenetičan život često srce učine tvrdim i zbog toga pati duh. To je mudri podsjetnik i za ljude današnjice koji su navikli procjenjivati sve kriterijem produktivnosti i učinkovitosti. Poglavlje iz Djela apostolskih podsjeća na važnost rada, na svakodnevne aktivnosti koje treba odgovorno i savjesno obavljati, ali i na »našu potrebu za Bogom, njegovim vodstvom, njegovim svjetlom koji nam daju snagu i nadu. Bez svakodnevne molitve življene u vjernosti, naše se djelovanje prazni, gubi duboku dušu, svodi se na jednostavni aktivizam koji nas na kraju ostavlja nezadovoljnima«.

Nakon tih riječi Papa je podsjetio na drevnu molitvu u kojoj vjernici Boga mole da prije bilo kakvoga posla nadahne taj njihov posao, da svako njihovo djelo pretekne milošću i prati pomoću kako bi svaka »molitva i radnja« s njegovom milošću započela i dovršila. »Svaki korak našega života, svako djelo, pa i ono Crkve, mora se raditi pred Bogom, u svjetlu njegove Riječi«. Vjernici vjeruju u snagu Božje riječi i molitve, pa su tako i prvi učenici poteškoću opisanu u Djelima apostolskim prevladali zahvaljujući molitvi: apostoli nisu samo izabrali Stjepana i druge đakone, nego su na njih položili ruke i molili, dajući im ne tek »nekakvu zadaću kako se uobičajeno događa u društvenim organizacijama«, nego je riječ o crkvenom događaju u kojemu Duh Sveti za sebe uzima sedam muškaraca koje je izabrala Crkva posvećujući ih u Istini, to jest Isusu Kristu. Kod svakoga posla vjernik bi morao biti svjestan da je »molitva disanje duše i života«, a vjernik – bez obzira gdje moli, sam u crkvi ili u svojoj sobi – baš zbog molitve ostaje povezan i ujedinjen s mnogom braćom i sestrama u vjeri kao u mnoštvu instrumenata koji, premda svatko čuva svoju individualnost, Bogu uzdiže jedinu veliku simfoniju zagovornih, zahvalnih i hvalbenih molitava.