Povećavanje starosne granice od 65 godina na 68 godina i izjednačavanje žena s muškarcima zaustavljat će zapošljavanje mladih, što istodobno otvara mogućnost sukoba generacija.

Ministarstvo rada i mirovinskog sustava organiziralo je 23. travnja okrugli stol na kojem se pokušalo odrediti smjernice za održivost i razvitak mirovinskog sustava generacijske solidarnosti (I. stup) te razvitak kapitaliziranoga mirovinskog sustava kroz II. i III. stup u Hrvatskoj. Sudionici su bili predstavnici političke vlasti, Svjetske banke, Ekonomskog instituta u Zagrebu, Matice umirovljenika, hrvatskih poslodavaca, sindikata i drugih znanstvenih institucija. U uvodnom izlaganju ministar je podsjetio na loše stanje mirovinskoga sustava koje je započelo prije osam godina provedbom mirovinskih reforma a nastavilo se s početkom globalne ekonomske krize 2008. godine. Posebno je naglasio da vlast ne nudi ništa, ali da želi kroz razgovor čuti i druga mišljenja, sve u cilju postizanja financijske stabilnosti mirovinskog sustava, njegova usklađivanja s pravnim sustavom Europske Unije, tržištem kapitala, poticati štednju i pojačati odgovornost svakog pojedinca za sebe. Naglasio je da je značenje održivoga i stabilnoga mirovinskog sustava važno ne samo u socijalnom nego i u gospodarskom, ali i u političkom smislu.

Naglasio je da su dosadašnji trendovi starosti umirovljenika od 57 godina života pomaknuti na 61 godinu života, a da bi se trebalo tu starost micati prema 68 godina. Današnje prosječno trajanje korištenja mirovine je 18 godina i 7 mjeseci, što je predugo, a posebno je previše i korisnika invalidskih mirovina. Posebno je bio povećan broj korisnika invalidskih mirovina u razdoblju od 1998. do 2000. godine. Problem pogoršava i okolnost da je nepovoljan odnos broja zaposlenih (1.450.000) prema broju umirovljenika (1.215.539) što čini odnos zaposlenih 1,19 : 1 umirovljenik. Zato danas prosječna mirovina iznosi oko 39% prosječne plaće, a za isplate mirovina potrebno je izdvojiti iz proračuna oko 3 milijarde kuna mjesečno. Istodobno je oko 330.000 nezaposlenih radnika, što je sam vrh nezaposlenosti Europske Unije. Ministar je upozorio i na vrlo niske mirovine obrtnika i poljoprivrednika, čiji prosjek iznosi oko 20% od prosječne plaće. S druge strane, u Hrvatskoj je sada 196.190 korisnika mirovina ostvarenih prema povoljnijim uvjetima (to su mirovine ostvarene ali i izračunate u višim iznosima od onih koje bi im pripadale kao ostalim zaposlenim radnicima i osiguranicima). Vezano uz II. mirovinski stup, tzv. obvezni kapitalizirani mirovinski sustav, iznio je podatke da su prihodi od doprinosa za taj sustav oko 37 milijarda kuna i da taj sustav, uz tzv. III. mirovinski stup dobrovoljnog mirovinskog osiguranja, treba imati budućnost. Dakle trebalo bi se povećati izdvajanja uplata u ta dva stupa, ali pri tome ne smanjiti doprinose za I. mirovinski stup.

Kasnije se na ministrovo izlaganje nadovezao predstavnik Svjetske banke naglašavajući da bi se stopa izdavanja za II. mirovinski stup trebala povećati sa sadašnjih 5% čak na 10%. Istodobno je prigovorio na nepravednost sadašnjega mirovinskog dodatka od 27%, koji je sada uključen u mirovinu kao njezin sastavni dio. Nadalje prigovorio je i uvođenju zajamčenih najnižih mirovina koje bi trebalo smanjiti za 50%, jer su takve mirovine relativno visoke s obzirom na minimalne plaće i male uplate doprinosa. Pored toga, prijevremenih mirovina ima, prema njegovu mišljenju, previše a i previsoke su. Ne slaže se niti s idejom uvođenja sportskih mirovina niti odlaskom u mirovine uz dokup mirovinskog staža, što je ponovno postalo aktualno. Prigovorio je i davanju naknadne mogućnosti izlaza iz II. stupa za starije radnike i njihovom povratku u I. stup osiguranja, što navodno derogira svrhu mirovinskih reforma. Predlaže zatvaranje izlaza iz II. stupa. Takvim prijedlozima uime Svjetske banke, očito se nastoji ojačati ulogu kapitala u odnosu na osiguranike mirovinskog sustava, a s prividom zabrinutosti za budućnost pojedinca u starosti.

Glede uvodnog izlaganja predstavnika Svjetske banke, nije jasno kako se misli pojačati buduća štednja građana i povećati njegova osobna odgovornost za osobnu buduću mirovinu, ako je on potplaćen, ako previše dugo čeka prvo zaposlenje, ako ima česte prekide zaposlenja i dugotrajne nezaposlenosti. Nadalje, povećavanje starosne granice od 65 godina na 68 godina i izjednačavanje žena s muškarcima, zaustavljat će zapošljavanje mladih, što istodobno otvara mogućnost sukoba generacija. S druge strane, predlaže se otvaranje ranijih umirovljenja uz dokup mirovinskog staža, što opet povećava broj mlađih umirovljenika. S treće strane, donesena je zakonska izmjena prema kojoj rad do 70. godine života daje mogućnost veće mirovine, čak za 9%, čime se motivira starije da se ne daju u mirovinu. Problem se već pojavio sa sveučilišnim profesorima. Vrhunskim sportašima, čiji radni sportski vijek u pravilu završava već sa doživljenih 40 godina života, nudi se mogućnost mirovine. Kad se govori o niskim mirovinama obrtnika i poljoprivrednika, ne naglašava se da su oni sami namjerno plaćali najniže mirovinske osnovice, iako su imali mogućnost izbora viših osnovica, a time i viših mirovina. Dakle, njihove su niske mirovine njihov izbor i njihova odgovornost, za razliku od radnika koji je potpuno ovisan o volji poslodavca.

Kada se barata s podacima o broju korisnika invalidskih mirovina, ne upotrebljava se ispravna statistika. Naime, radnik koji odlazi relativno mlad u invalidsku mirovinu s npr. 15 godina mirovinskog staža i 40 godina života vodi se statistički kao invalid i nakon 65. godine života, iako bi s tim godinama i istim stažem trebao ostvariti starosnu mirovinu. Tako se stvara privid prevelikog broja korisnika invalidskih mirovina, što se prigovara samim umirovljenicima i njihovom tobožnjem neradničkom mentalitetu sklonom preranom odlasku u mirovine. Usporedbe radi, navodimo primjer Njemačke u kojoj se svaki korisnik invalidske mirovine nakon doživljenja godina starosti propisanih za starosne mirovine prevodi statistički u korisnika starosne mirovine. Dakle, briše se iz statistike korisnika invalidskih mirovina. Zbog takvih šlampavosti i birokratske nepokretnosti ostavlja se mogućnost stranim promatračima, a posebice Svjetskoj banci i predstavnicima EU-a, da nam prigovaraju argumentima koji ne postoje.

Namjere su možda i dobre, ali trebat će mnogo znanja da bi se pronašla prava mjera kako se ne bi obistinila izreka: »I put u pakao je često popločan najboljim namjerama.«