Predlaganje da radni staž ne bi smio bitnije utjecati na mirovinu izigravanje je obveze što duljeg ostajanja u procesu rada, a s time je vezano i dulje plaćanja doprinosa. Tako se zapravo omogućava poslodavcima rješavanje viška radnika pretežnim otpuštanjem starijih koji bez plaća i naknada trebaju čekati starost.

Na nedavno održanom okruglom stolu pod pokroviteljstvom Ministarstva rada bilo je još zanimljivih razmišljanja koja zaslužuju komentare. Tako je dr. Nestić, predstavnik Ekonomskog instituta u Zagrebu, govorio o projektu za razdoblje do 2050. godine, kojem bi trebala biti svrha izbjegavati siromaštvo u starosti. Naime, današnji tipičan prosječan radnik doživljava prigodom umirovljenja u svojoj 65. godini života »mirovinski šok« jer njegova mirovina za 40 godina rada i plaćanja doprinosa iznosi manje od 50% od njegove plaće. Zato, ako se ništa ne promijeni u sustavu, takve će mirovine iznositi oko 37% od plaće. On je prognozirao da će I. mirovinski stup današnjega obveznog mirovinskog osiguranja na temelju solidarnosti generacija doživjeti siguran pad. Zastupao je mišljenje da je bolji mješoviti mirovinski sustav I. i II. stupa koji omogućava dvije, a uz III. stup i više mirovina. Stoga se protivio ideji ukidanja II. mirovinskog stupa. Nadalje, tvrdio je da je postojanje samo I. stupa osjetljivo i podložno na političku demagogiju, dok je II. mirovinski stup osjetljiv na ekonomske probleme. Pored toga rekao je da smatra da radni staž ne smije utjecati na mirovinu, a mirovinski dodatak od 27%, koji je postao sastavni dio mirovine, trebalo bi proširiti i na sve stare umirovljenike koji su mirovinu ostvarili po bivšem zakonu. U ime svojeg instituta predložio je povećanje sadašnjeg doprinosa za II. stup (5%) na viši postotak. Prema njegov mišljenju, potrebno je osnažiti vezu između doprinosa i visine mirovine i ojačati svijest o individualnoj odgovornosti svakoga pojedinca za njegovu mirovinu. No, također bi trebalo uvesti još jedan tzv. »nulti« stup za siromašne i starije koji nisu ispunili uvjete za ostale mirovine.

Analizom takvih prijedloga može se zaključiti da Ekonomski institut previše ekonomizira i da uglavnom ne razumije bit niti povijest nastanka mirovinskog osiguranja. Njihovi znanstvenici kao analitičari i prognozeri budućnosti, a polazeći od trenutnoga današnjeg gospodarskog stanja, prognoziraju pad mirovina I. stupa. Kod toga zanemaruju potpuno potrebu generacijske solidarnosti između trenutno zaposlenih i umirovljenika, zanemaruju da je u I. stupu previše privilegiranih i povlaštenih koji nisu dovoljno dugo radili niti su za njih uplaćivani doprinosi koji bi im davali pravo na povećanu mirovinu. Osim toga, potpuno se zanemaruje načelo solidarnosti koje je, kako u mirovinskom tako i u socijalnom nauku Crkve, temeljno načelo osiguranja mirovinskih i drugih prava. Istina je da je mirovinski sustav podložan političkoj demagogiji, međutim za to se ne smije kriviti sustav već dosadašnja naša politika. Zaboravlja se da demokracija traži odgovornost, a posebno političku odgovornost. Zato ne treba tražiti krivca u mirovinskom sustavu, koji sam po sebi ne snosi odgovornost za loše stanje.

Naime, politika je ubrzano stvarala gubitke I. stupa mirovinskog osiguranja tjeranjem radnika u prijevremene mirovine, omogućavanjem mirovina uz dokupe staža, oslobađanjem dužnih doprinosa posebnim nagodbama s poslodavcima, širokim dijeljenjem povlaštenih mirovina i slično. Osim toga, politika je smanjila doprinose za I. stup za 5% da bi to prebacila u prihode II. stupa. Bilo je to »prelijevanje iz šupljega u prazno«. Zato je I. stup u gubicima zbog nepokrivenih izdataka, a II. stup je »bure bez dna« u kojem se prikupljeni doprinosi upotrebljavaju za igre države s dionicama, čemu je najbolja potvrda činjenica da su mirovinski fondovi II. stupa kupovali dionice INA-e, da bi danas glavni upravljač INA-om bio mađarski MOL. Sada politika pokušava nešto spašavati, ali o tome postoje dvojbe.

Kada se govori o potrebi da se mirovinski dodatak od 27% proširi i na sve stare umirovljenike, ulazi se u područje demagogije. Naime, prosječne mirovine tzv. starih umirovljenika koji su mirovine ostvarivali do 31. XII. 1998. još su uvijek veće od današnjih mirovina. Osim toga, broj korisnika starih mirovina smanjuje se ubrzano zbog bioloških razloga, budući da su to prosječno znatno stariji umirovljenici. Predlaganje da radni staž ne bi smio bitnije utjecati na mirovinu izigravanje je obveze što duljeg ostajanja u procesu rada, a s time je vezano i dulje plaćanja doprinosa. Tako se zapravo omogućava poslodavcima rješavanje viška radnika pretežnim otpuštanjem starijih koji bez plaća i naknada trebaju čekati starost, za koju se istodobno povećava broj godina života. U tom čekanju takvi nezaposleni radnici ostajali bi bez sredstava za život po desetak i više godina te bi bili posebni socijalni slučajevi ili teret mlađim članovima obitelji. Profitirali bi samo poslodavci. Istodobno se predlaže pojačavanje veze doprinosa i visine mirovina, što bi u slučajevima duže nezaposlenosti smanjivalo visine mirovina. Dakle, takvim politikama i projektima nikako se ne može pojačavati svijest o vlastitoj odgovornosti za vlastitu budućnost u starosti.

Toga su svjesni i sami ekonomisti Ekonomskog instituta kada zastupaju ideju uvođenja tzv. »nultoga mirovinskog stupa« kojim bi se osiguravala neka mirovinska primanja za siromašne i ostarjele osobe koje nisi ostvarile nikakvu mirovinu. Siromašni trebaju ostvarivati socijalnu pomoć kao i oni koji su radili ali nisu ostvarili dovoljno mirovinskog staža s kojim bi ispunili zakonom propisani minimum staža. Očito je, naime, da se računa da će u budućnosti biti sve veći broj siromašnih i onih koji su radili i uplaćivali doprinose, ali zbog dugotrajnih prekida zaposlenja ne ispunjavaju uvjete za mirovine. Zato se takvim nesretnicima i nudi taj »nulti stup«, a to je čista demagogija. Osim toga, na kraju treba podsjetiti da je o tom tzv. »nultom« mirovinskom stupu bilo govora već pred dvanaestak godina, ali se od njega odustalo, pa se sada misli da je to zaboravljeno. Sve su to ponovljene ideje divljeg i nemilosrdnog liberalnog kapitalizama koji želi temeljiti svoja ostvarenja stvaranjem mirovinskog, radnog i socijalnog kaosa.