Rumunjska vlada je pala jer je povećanim porezima i smanjenjem plaća radnika samo usporila gospodarski oporavak. Europa se okreće protiv političara koji nameću brutalne mjere štednje i zavlače sve dublje ruku u džep građana. Sarkozy je izgubio predsjedničke izbore protiv socijalističkog kandidata. Nizozemska vlada Marka Ruttera ponudila je ostavku kraljici Beatrix, koalicija se rasula zbog novih prijedloga mjera štednje. Tehnokrati u Italiji nisu sigurni koliko će još dugo izdržati prije nego što ih građani izbace. U Grčkoj na nedjeljnim parlamentarnim izborima najgore su prošle političke stranke koje su se dosada 40 godina izmjenjivale na vlasti.
Prava borba za kruh
Prate li hrvatski političari europsku političku scenu ili ih ispunjava zaokupljenost političko-financijskom sapunicom oko poskupljenja struje, plina i goriva ne mareći što dodatno opterećuju građane, posebno one koji imaju sve manje ili nemaju ni dovoljno. Smiješno je da potpredsjednik vlade predbacuje građanima da nepotrebno troše na mobitel, kao i njegova pouka da se ne kupuju dva odijela ili dva para cipela - kao da oni koji su sve tanjeg džepa to i sami ne znaju. Hoće li uskoro postati nedostižni luksuz kupiti djeci voćni jogurt, jaje, kekse ili čokoladu, a da se o mesu i ne govori? Veoma je snažan dojam da u Hrvatskoj poskupljuje gotovo sve bez prave potrebe. Imamo plin, ali ga ispod svake cijene izvozimo a onda skuplji kupujemo i uvozimo - je li to samo logika tržišta ili nesposobnosti odnosno interesa odgovornih?
| Strašne su i televizijske snimke koje pokazuju da četvorica policajaca napadaju jednoga čovjeka, a omjer je bio takav od ranog jutra otkad se policija iskrcala na otok zbog kamenoloma za koji je svojedobno koncesiju dobio poznati tenisač. Bila je to klasična demonstracija sile. |
Kako izgleda prava borba za kruh, pokazali su ovih dana mještani Pučišća na Braču kad je ujutro, još po mraku, došlo, računa se prema iskazima, između sto i dvjesto policajaca koji su čak povrijedili bespomoćne radnike kamenoloma u štrajku. Strašne su i televizijske snimke koje pokazuju da četvorica policajaca napadaju jednog čovjeka, a omjer je bio takav od ranog jutra od kad se policija iskrcala na otok zbog kamenoloma za koji je svojedobno koncesiju dobio poznati tenisač. Bila je to klasična demonstracija sile. Tenisač je sve to pratio sa smiješkom govoreći da sindikati ništa ne znače u kamenolomu skidajući sa sebe svaku krivnju... A zna se da godinama kamenolom, to suho zlato otoka, koji bi mogao hraniti Pučišća ne radi kako treba. Pučišćani su uglavnom to jutro bili protiv stečajnog upravitelja jer znaju da kamenolom može raditi bez stečaja i da mogu živjeti od njega, kao što su desetljećima živjeli od obrade kamena. Bilo je tužno gledati bespomoćne radnike i treba im poželjeti svu sreću da kamenolom opet proradi i da žive od svoga rada.
Centar je postupio suprotno moralu
Ovih dana mogli smo pročitati reportažu o posvajanju djece Kristine Turčin u Jutarnjem listu. Koliko je to težak proces, pokazuje mladi par koji 2007. krenuo u posvajanje djeteta. To je trajalo nekoliko godina a počelo je s upoznavanjem djeteta. Dječak je imao dvije i pol godine i rođen je u domu. Majka ga, nakon što je navršio pet mjeseci, nikada više nije došla vidjeti pa se znalo da je dijete spremno za posvajane. Dijete je bilo sa zdravstvenim problemima, zatvoreno i agresivno. Međutim, mlada obitelj nije odustala, unatoč tome što su djetetu slali druge posvojitelje. Tek nakon dvije pogrešne procjene Centar je pristao uzeti njih u obzir. I tako su s dječakom počeli stvarati novu obitelj. Marko, kako je dječaku bilo ime, bio je previše izranjen da ih odmah prihvati. S vremenom su postali prava obitelj. Marko je imao i sestricu u domu koju su također htjeli usvojiti, tim više jer je bilo u toku oduzimanje roditeljske skrbi. Razgovarali su desetke puta i bili uporni želeći da brat dobije i sestricu koja mu i biološki pripada. Nakon određenog vremena Centru su poslali još jednu molbu sa željom da usvoje dijete kako bi raslo u istoj obitelji. Međutim, dogodio se obrat i dijete je ušlo u drugi krug posvojitelja. Bračni par nije odustao, pisali su i ministarstvu i pravobraniteljici za djecu. Odgovor je bio da nakon istraženog slučaja taj bračni par ima prioritet. Međutim, nadležni Centar dijete je dao drugom paru smatrajući da je postupio profesionalno. Također je odgovoreno da preporuku ministarstva ne trebaju slijediti jer je pravo Centra da odlučuju o najboljem posvojitelju. I tako su braco i seka ostali razdvojeni i nema šanse, kako je vidljivo iz teksta, da budu u istoj obitelji. Očito je da je Centar postupio suprotno moralnom pravu da brat i sestra budu zajedno, međutim nema osnove za kaznu jer u zakonu nigdje ne piše da djeca iz iste obitelji moraju biti zajedno. I tako je završila jedna tužna priča. No, mala obitelj ne odustaje od daljnjeg posvajanja.
Kako neki domovi dobro rade s djecom, dokazuje i izložba u prostoru na Cvjetnom trgu gdje izlažu djeca iz doma za nezbrinutu djecu »Laduč« pod vodstvom Gordane Šnajder. Djeca su čistila plažu i podmorje od Krka do Punta i od najčešće drvenih otpadaka koje su našli, ribarskih mreža i ostalog materijala, načinili izložbu koje se ne bi postidjeli ni akademski umjetnici. Izronili su tako na izložbi brodovi od nađenog materijala, barke i razne druge skulpture s mirisom i okusom mora.
Promjene u političkoj svijesti Hrvata
U moru novih knjiga izabiremo knjigu »Nasilje žalosnih uspomena« s podnaslovom »Krhotine sjećanja 1967. - 1969. - 1971. - 2003. - 2007« akademika Dubravka Jelčića. Autor se sjeća bitnih događaja za hrvatsku kulturu, a posebno početka Hrvatskog proljeća koje povezuje s pojavom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika u ožujku 1967. godine: »Napisana u krugu Matičina sedmočlanog odbora ad hoc, ona je prihvaćena od sedamnaest najviših i najkompetentnijih kulturnih i znanstvenih instituta i društava, da bi najzad u srijedu, 15. ožujka 1967, aklamacijom bila primljena na plenarnoj sjednici Društva književnika Hrvatske. Bio sam jedan od 79 nazočnih članova društva kad je Deklaracija izglasana. Gledao sam što se u dvorani događa. Tadašnji predsjednik društva Vlatko Pavletić zamolio je Peru Budaka da pročita tekst, a kada je ovaj to učinio, nastao je tajac. Nema dvojbe, mnogi su bili nepripremljeni i zatečeni. Nekoliko je ljudi podiglo ruke, ali onoga trenutka kada je digao ruku Krleža, koji je sjedio dakako u prvom redu, cijela je dvorana digla ruku. Nitko se od nazočnih nije uzdržao ni usprotivio. (Premda poslije dvojica ili trojica rekoše, braneći se od partijske kazne, da su za to vrijeme u susjednoj sobi igrali šah.) Bio je to posve sigurno prijelomni trenutak za sudbinu Deklaracije, a po onome što je ona potakla, bio je to presudan i za tijek i razvoj događaja idućih nekoliko godina. Pritom, Krležina odluka da glasuje za nju bila je bitna. Jer, uvjeren sam da je barem jedna trećina nazočnih glasovala za Deklaraciju tek nakon što je i Krleža bio za nju.
Dva dana kasnije, u petak 17. ožujka tiskana je Deklaracija u 'Telegramu'. Bio sam toga dana u Čakovcu, imao sam već prije dogovoreno predavanje, sjećam se kako je 'Telegram' s Deklaracijom primljen u toj sredini. Ne bi bilo pretjerano reći: s konsternacijom! Ljudi s kojima sam se susretao tog dana nisu krili zadovoljstvo, ali iz njega je izbijalo i nešto kao strah i pritajena sumnja. Uvjeravao sam ih, iako ni sam nisam previše vjerovao to što govorim, da će Deklaracija biti prihvaćena i u političkom vrhu.
Događaji su ubrzo demantirali moj optimizam i već dan-dva kasnije provalili su iz svih novina i svih političkih zborova, sa svih radio valova i televizijskih ekrana oštri prosvjedi i protiv Deklaracije same i protiv njenih autora i potpisnika, a brutalnih prijetnja i uvreda nije bio pošteđen ni kultni partijski veteran Miroslav Krleža... To je bio povijesni trenutak kada se promjene u političkoj svijesti Hrvata nisu više mogle zabašuriti. Kad je ta obnovljena svijest počela otvoreno i javno nastupati proizvodeći i određene učinke, otprilike godinu dana kasnije, pokrenuo je Zlatko Tomičić svoj 'Hrvatski književni list'. Oko njega je okupio skupinu publicista i pisaca spremnih da zahvate u najneuralgičnije teme tadašnje hrvatske političke i kulturne stvarnosti...« Knjiga je tiskana u nakladi »P. I. P. Pavičić«.
