- Stari štedi - s podsmijehom mi odgovara majka i baka. - U napadaju štedljivosti maknuo je i žarulju sa zajedničkog hodnika.

- Štedim, jasno! Osim toga - evo i »staroga« - bar je sad dan dosta dug pa što imate dolaziti po noći!?

- Pa, dedek, došli smo vas vidjeti - razdragano će naša osnovka Marta - a imam i program da ti malo počistim desktop na kompaču, rekao si da ti sporo radi. Ako ga se sad, dok štedite... smije uključit?

- Ma naravno, milo moje - pogladi je djed pa žustro nastavi po nama odraslima. - A kako ne bismo štedjeli? Pa u vijestima i novinama daju nam klovićevski podrobne »planove za preživljavanje«, ne sjećam se da je takvih bilo i u ratnim devedesetima! Znači kritično je, a bar mi stari znamo šparati! Pa i »najprviji potpredsjednik« rekao je da se odreknemo mobitela, da si kupujemo samo jedne cipele i hlače godišnje pa da ćemo imat za struju i plin!

- Moj stari bi prvom potpredsjedniku i svoje hlače dal, samo kad bi ovaj u njih stal - baka nastavi podbadati - jer veliki ljudi ne mogu ni u mali auto, a kamoli u male hlače!

- Veliki, veliki... - mrmlja moj otac - a država nam izgleda kao da je vode dječačić i tintilinić!

- Pa zar ne vode? - šapne mi kćerkica Dora, baš da ostanem nesiguran je li njena srednjoškolska »informiranost« doista tolika.

- A ti, bako - vrati moj otac mojoj majčici - što se ti rugaš? Ti kao ne štediš? Ali Radio Marija više ti ne gori po cijelu noć! Gasiš, gasiš... dušo »štedušo«!

- Pa? - uvrijeđeno će ona. - Znam ja moliti i sama kad se mora!

- O, »jabuko« - tepajući, privine mi se ženica Jelica da bi me bolje »opekla« - nisi pala daleko od stabla! I moj mužić, vaš sinčić, u duhu štednje počeo je petkom i subotom isključivati električnu budilicu jer, veli, vikendom ne treba trošiti struju za njegovo buđenje, ha, ha! Sumnjam da ćemo se tako spasiti! Ni mi, ni država, s takvim »uštedama«!

Prije no što dospjeh odgovoriti da bi me ona valjda najradije budila električnom stolicom, i prije no što su me štedljivi roditelji uzeli u zaštitu, oglasi se kompjutorašica Marta. - Heeej, djede, kolike ikonice! Pa ekran ti je kao filatelistički album! Evo, gledaj sad, uključujem ovaj super program koji će ti očistiti sve ono što zadnjih mjeseci, možda i godina, uopće nisi koristio... - zastade, a uz nju i svi mi, gledajući ko telad u šareni zaslon - I evo! Vidi kako je sad čist ekran!

- Vidi ti, ne mogu vjerovat, koliko sam toga »viška« imao! - moj otac je zadivljen, a učas i zamišljen. - Hmmm... kad bi tako moglo u društvu i državi! Uključit neki program koji će uklonit, očistit iz vlasti sve one koji zadnjih mjeseci, godina i desetljeća nisu ništa koristili i samo »višak na ekranu« bili!