»Nije poznat nijedan slučaj da je netko odgovarao pred sudom za ubijanje nevinih Hrvata. Nije se uopće istraživalo sustavno pa ipak ima prilično literature napisane o toj temi. Zabašurivalo se pa i dandanas se zabašuruje i stidljivo raspravlja o Bleiburgu, Jazovki, Golom otoku, Požegi. Sve dok se ne utvrdi istina o zločinima učinjenim poslije Drugoga svjetskog rata, ne možemo govoriti o hrvatskoj samostalnosti i hrvatskoj pravnoj državi. Ne može opstati država koja nije utemeljena na istini nego na zabašurivanju zločina jugokomunističke tiranije prema Hrvatima.« »Komandovao sam u Kočevskom Rogu. Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga sam 13. maja dobio od Tita depešu da nitko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu. Imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija Maček, Maks Baće i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku nitko nije mogao doneti, sem Tita! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu. Bio sam šef i kontrolisao da se to izvrši do kraja. Taj masakr je izvršila XI. dalmatinska brigada u kojoj je komesar bila Milka Planinc«, izjavio je Simo Dubajić za beogradski »Svet« u srpnju 1990. »Kako sudski istražitelj između ostalih saslušavao me je Krešimir Zubak. Ostavio je na mene vrlo ružan dojam. Ispitivao me je s velikim entuzijazmom. Bilo mi je žalosno kad sam vidio na televiziji da on vodi i predstavlja hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Nemam odgovora da se tako netko može neprestano transformirati iz progonitelja u mirotvorca. Takvih ima više, i to zbunjuje hrvatski narod i osuđuje taj narod.«

U prošlom stoljeću hrvatski narod proživio je tri rata. Najkrvaviji trag ostavio je Drugi svjetski rat i njegovo poraće. Na završetku rata 1945. iz osvete komunistički i partizanski zločinci ubili su više desetaka tisuća Hrvata. Bio je to veliki hrvatski križni put. Dolaskom komunističkog režima sa svim obilježjima fašizma, uslijedili su brojni progoni, zatvaranja, šikaniranja. Hrvati su desetkovani. Među mnogima progonstvo i zatvaranje, samo zato što je bio Hrvat i svećenik, proživio je i bosanski franjevac o. Josip Zvonimir Bošnjaković koji obnaša službu župnika u Gornjim Bogićevcima.

Križni put još uvijek traje

GK: Navršava se šezdeset godina od velikoga križnog puta i stradanja koji je proživio hrvatski narod u prošlom stoljeću. Kako gledati s povijesne razmaknice na veliko stradanje Hrvata?

O. Josip Zvonimir Bošnjaković: Križni put hrvatskoga naroda počeo je još 1918. u državi Srba, Hrvata i Slovenaca, a...