U početku su svi zainteresirani za haške optuženike, poslije se krug sužava, brišu se brojevi mobitela, telefona, e-maila. Bitno je ostati čistih ruku i raditi druge poslove u novinarstvu ili bilo gdje, koji nemaju veze s politikom, iako je sve itekako politika. Godine 1971. su dvadesetogodišnjaci i mlađi bili svjesni što se događa i znali tko je Gotovac, Veselica, Đodan, Čičak, Dodig, Budiša, Paradžik, zar danas deset, dvadeset godina stariji zaista ne znaju što se događa? Nije li neobično da se u želji za ulaskom u EU ne misli kako će odjeknuti nove optužbe protiv novinara i koliko će zbog optužnica biti euroskeptika više. Ne rade li to neke mračne sile iz Hrvatske da bismo izgubili Europu i što jače se povezali uz Zapadni Balkan?

Kada se upotrijebi riječ ovisnost, većina pomisli na narkomane, a ovisnosti je bezbroj. Jedna od čestih ovisnosti u Hrvatskoj su političari i politika. Mediji nas prisiljavaju na političare. Političari postaju naša sudbina, ako smo imalo slabi. Kada se ugase svjetla pozornice i kada prestanu biti političari, kada se otkrije kriminalna pozadina niza imena kojima se dodvoravalo, čije su se riječi citirale, lik političara prestaje biti lik iz naše bajke. Preko noći većina najčešće izbriše svog idola ako uoči da mu nema povratka na scenu.

Potpomažemo li propast države našom šutnjom?

Preteška je uloga novinara koji se veže uz pojedinog političara, pad jednog najčešće znači i pad drugog. Postoje prijelomna vremena kada pojedini novinari nastoje slijediti nit politike vjerujući političarima. Vjeruju kako neki političari imaju snagu mijenjanja tijeka povijesti, mnogima se to dogodilo u nedavnom ratu. Mnogi su vjerovali i u mijenjanje povijesti poslije...