Nijedan društveni poredak nije bio kršćanski. Ispod srednjovjekovnih izrazito nekršćanskih staleških provalija tinjala je čežnja za jednakošću, makar i zagrobnom. Makabrička demokracija, maglovita i bizarna, ali ništa manje strastvena. Sjetio sam se »Plesa smrti«, kasnogotičkih zidnih fresaka Vincenta iz Kastva na brodu crkve Svete Marije na Škrilinama kod Berma u Istri iz godine 1474. U plesu s kosturima izjednačeni su svi staleži, vitez, biskup, seljak, kralj. Smrt dohvaća svakog, bez razlike, nitko joj ne umje pobjeći. Barem su u smrti svi ljudi jednaki.

Tup-lup cupkaju, kralj, pa smrt, pa seljak, pa smrt, pa biskup. Svi zagrljeni s kosturima, a preko svih tih kostura svi su zajedno zbratimljeni i međusobno jednaki. Jezivi kosturi iskešenih užasnih lubanja, vjerska i moralna propovijed, prikriveni crni humor.

Dok gledamo sliku s prizorom smrti, smrti koja ubija život, mi se već nalazimo izvan toga života i te smrti. Ako je slika mali svijet za sebe, mi smo već...