Dekanatski susreti svećenika održavaju se pod predsjedanjem kardinala Puljića
»Kako se Vrhbosanska nadbiskupija prostire na oba entiteta, velike su razlike u ostvarenju prava na lokalnoj razini. U Republici Srpskoj nema skoro nikakvih prava, niti zaštite imovine i osobne sigurnosti. U Federaciji BiH nešto je drugačije jer postoje prostori s većinskim hrvatskim stanovništvom i većinskim bošnjačko-muslimanskim življem. Društveno-politički nema vidljive ravnopravnosti na državnoj razini i na razini gdje su Hrvati malobrojni. Ne znam koji je to status, vidi se da je to status pravo jačega i brojnijega«, kaže kardinal Vinko Puljić.
| »Nadbiskupija je motivirala na ostanak roditelje s djecom u školskoj dobi tako što je već u studenom 1994. otvorila Katolički školski centar u Sarajevu, a nakon rata još u Zenici, Tuzli, Žepču, Travniku. Svi kapaciteti u tim školama su popunjeni. Jedan od razloga zašto se ne vraćaju obitelji s djecom u školskoj dobi koje bi trebalo doseliti na područje Republike Srpske su škole, jer tamo djeca uče samo srpski program. Izgledi za povratak ostalih su slabi, jer su prestale donacije za izgradnju porušenih kuća, a državne institucije na razini općina nisu još očvrsnule. Neki od povratnika žive već pet godina u selu bez struje«, kaže mons. Zovkić. »Kao i u prošlosti, kod Kraljevine Bosne u srednjem vijeku, preko Otomanskog Carstva (1463-1878), Austro-Ugarske Monarhije (1878-1918) i Jugoslavije (1918-1991), sudbina katolika usko je vezana uz sudbinu države. Ako je ona ekonomski čvrsta i politički pravedna, katolici ostaju i brojčano rastu; ako je na staklenim nogama (kao dejtonska BiH), katolici odlaze. Tako je na početku austrougarske vladavine bilo oko 17% katolika u zemlji, na kraju oko 23%. Godine 1991. bilo je 18%, sada jedva 10%«, kaže mons. Zovkić. |
