Biti otvoren drugačijem od sebe velik je ispit za svakog kršćanina. Otvorenost znači rizik, jer upoznajući ono što je drugačije, a ponekad i neispravno, svaki se čovjek dovodi u situaciju preispitivanja sebe samoga. Vlastite vrijednosti stavit će u pitanje kad u tuđim vrijednostima počinje prepoznavati nešto smisleno.

Kršćanin je pozvan na otvorenost, prema Isusovu primjeru. On nije imao zadrške pred nikim, pred prezrenima tadašnjeg društva, njegovo druženje s ljudima s ruba je povijesni podatak, ali istodobno i slika koja ima svoju trajnu simboličku vrijednost: odlazak među gubavce, blagovanje s ljudima koji su poznati po nasilju i nemoralnom životu.

Reći ćemo, pa oni su se obratili i time pokazali da su dostojni njegova društva. Naravno, Isus dolazi tamo gdje su mu vrata srca otvorena. A on je, poznajući ljudsko srce, znao kamo može doći. No, kako mi ljudi nemamo uvida u tuđe srce, kako će kršćani danas znati kome mogu biti otvoreni? Uistinu, rizično je biti previše otvoren, jer biserje ne valja bacati pred svakoga. No, valja razlučiti oprez koji proizlazi iz poštovanja prema pokladu vjere koji smo dobili od uskogrudnosti, straha i zatvorenosti.

Što može donijeti rizik? Ponekad će prevelika otvorenost donijeti neuspjeh, razočaranje koje prati krivu procjenu, posebno ako se čovjek osloni samo na sebe. Ali rizik, po onoj »tko riskira - profitira«, može donijeti i pravi biser. Kako je sretan čovjek kad u drugoj osobi otkrije dobrotu! A što bi drugo i mogao otkriti kad znamo da je svaki čovjek Božji stvor i da u sebi nosi sjeme dobrote Onoga koji ga je stvorio? Ono što ćemo otkriti u drugom čovjeku umnogome ovisi o tome što se traži: Ako tražimo samo greške i mrlje, naći ćemo ih u izobilju kod svakoga, počevši od sebe. No, parafrazirajući dobroga papu Ivana XXIII, tko dobrotu u drugome traži, taj će je i naći!