Često se žalimo i bunimo na životni tempo. On uistinu dehumanizira, jer posao čeka, a vrijeme koje nam ostaje za ljudskost i toplinu svedeno je na minimum. Obiteljski život je nerijetko zanemaren jer ljudi nisu u mogućnosti biti zajedno fizički. Roditelji rade, djeca su u školi, itd., sve nam je to predobro poznato da bi sad to nabrajali.

No pokušajmo promijeniti perspektivu.

Nestalnost i nesigurnost, prema biblijskim pripovijestima, uvijek su privilegirana mjesta Božje objave. Pogledajmo Abrahama: u usporedbi s svojim suvremenicima, Abraham je živio načinom života koji je nemiran, pun kriza i padova. Ipak, baš njemu se objavio jedini Bog. Abraham nije bio vezan za kuću, za hram: sve što je imao nosio je sa sobom i ovisio je o Božjoj milosti i dobroj volji ljudi koje je susretao.

Biblijsko lutanje po pustinji također je mjesto i vrijeme Objave: na prostoru gdje nema ničega ljudski se pogled ne može zaustaviti na nečemu što bi mogao idealizirati. Nema drva, rijeke, idola kojem bi se mogao klanjati: čovjek ostaje sam sa sobom i usmjeren je na danu mu Riječ. Zato na prostoru pustinje, koja je sinonim za lutanje, čovjek otkriva Boga.

Današnji način života nije daleko od nomadskog: možda imamo kuće i stanove, ali unatoč tome svi mi lutamo od obveze do obveze, kao biblijski nomadi od pašnjaka do pašnjaka. S jedne strane možemo se žaliti i željeti si mir i stabilnost. No, ovo naše lutanje može zaista biti milosno. Ono podrazumijeva da se ni za što materijalno i ni za koga ne možeš apsolutno vezati, jer sve prolazi.

Današnji svijet nije daleko od pustinje: možda je ispunjen šarenim slikama i ponudama, ali sve se one prije ili poslije pokazuju ispraznima. Frenetičan ritam grada, za koji osjećamo da se ubrzava, možda je prilika: otvara nam pogled u prolaznost i pustoš ovog svijeta te nas poziva da svoj pogled uperimo u Neprolaznog.