Tomo Vereš je branio često prešućenu i od drugih neuočenu katoličku istinu izlažući kroz dijalog istinu o Marxu i marksizmu koji je trajao dvadeset godina (usp. intervju »Na djelu Marxov revolucionarni terorizam« u Glasu Koncila od 7. siječnja 1990. i intervju u sarajevskom časopisu Mladi teolog »Metamorfoza ili kraj dijaloga s marksizmom«). Godine 1987. Vereš definira totalitarizmom jugoslavenski komunizam koji »teži za tim da zavlada na svim područjima ljudskog života«. O totalitarizmu najviše piše u prilozima o ateizmu jer ateisti, ateističke partije i države zapravo uklanjaju Boga da bi se sami mogli ponašati apsolutistički, totalitarno.

Nužnost cjelovitoga dijaloga

Verešove studije o dijalogu aktualne su i danas jer načela o dijalogu vrijede i danas, u svim dijalozima koje danas vodimo na svim razinama društva u kojem živimo.

Na Verešovo zauzimanje oko dijaloga utjecao je i Drugi vatikanski koncil, u čijim se dokumentima (naročito u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu) dijalog pojavio kao jedna od bitnih odrednica kršćanske svijesti i života Crkve uopće. Vereš je često isticao povijesnu nužnost dijaloga. Dijaloško gibanje je »znak vremena« i »izraz duboke težnje našega vremena«. Stalno je podsjećao da je dijalog ne samo moguć, nego i prijeko potreban jer je to »jedini mogući način suživljenja između različitih svjetonazora«. U nužnom živom susretu moguće je izbjeći pogrešna tumačenja tuđih uvjerenja i težnja, utemeljena na zastarjelim pogledima. U dijalogu se može i mora učiti od drugoga.

Dijalog mora biti cjelovit (praktičan i doktrinaran) i ne smije se svesti na govorničke susrete i akademsku razmjenu mišljenja među teoretičarima. On mora pridonijeti promjeni zbilje i zbivanja, izmjeni slike svijeta. Vrlo je bitno da se dijalog usredotoči na »suočavanje bitnih oprečnih stavova«. Bitna je jasnoća glede shvaćanja čovjeka, svijeta i uopće svega što jest.

Za razliku od Aristotela i Tome Akvinskoga koji istražuju konačnu svrhu ljudskoga života i traže u čemu se sastoji ljudska sreća, u Marxovim se radovima uočava njegovo vrhovno etičko načelo: »Kritika religije završava učenjem da je čovjek najviše biće za čovjeka, dakle kategoričkim imperativom da se sruše svi odnosi u kojima je čovjek poniženo, ugnjeteno, napušteno i prezreno biće.« U središtu Marxove misli je čovjek kao biće prakse, biće koje osmišljava. U Marxovu antropocentrizmu čovjek je čovjeku bog; čovjek se pojavljuje kao najviša vrijednost, i sve dobiva svoju vrijednost u odnosu na čovjeka i njegovu dobrobit. Čovjek se pojavljuje kao onaj koji stvara svoju konačnu sreću. U svom dijaloškom pristupu Vereš pita što je sa smrću koja upropašćuje te čovjekove napore te pokazuje da je Marx gotovo zanemaruje u svojim djelima. To nerješivo pitanje u Marxovu djelu Vereš uzima za polazište svojeg odgovora: ostaju pitanja boli, smrti, raskorak između ideala i stvarnog života, između onoga što jest i onoga što bi trebalo da bude.

Prema Marxu, postojanje privatnog vlasništva najveća je zapreka za ostvarenje bratstva među ljudima. Ljudi će biti braća samo kad proleterska revolucija preobrazi privatno vlasništvo u društveno, a »revolucionarni terorizam« (kako Marx ističe 1848. i 1849) jedino je sredstvo za ostvarenje novoga društva, a ne nikakva moralna-etička načela, pravednost, ljubav, milosrđe. U svom odgovoru Vereš donosi nauk sv. Tome o privatnom vlasništvu koja je odigrala »presudnu ulogu ne samo u oblikovanju nauka novovjekovnih papinskih socijalnih enciklika, nego također i u zauzimanju odlučnog katoličkog stajališta u nekim prijelomnim zbivanjima« (npr. borba za dekolonizaciju naroda Novoga svijeta, Francisco de Vitoria, itd.). Privatno vlasništvo je nužno svim ljudima da bi zaštitili svoju temeljnu osobnu slobodu i stvaralačku moć, ali ono mora biti u službi zajedničkog dobra.

Dijalogom do suživota

Dijalog je za Vereša jedino moguće rješenje problema suživota različitih nacija, kao i pitanja nacionalnih manjina, koje ga je također zaokupljalo, posebice gledom na njegovu rodnu Bačku i hrvatski narod u odnosu prema ostalim nacijama na njezinu tlu. U više rasprava s toga područja, podsjećajući da je dijalog potreba suvremenog svijeta, upozorava da dijalog mora postati zakon života. Praktični dijalog (dobrotvorna djelatnost, međusobna ljubav iskazana konkretnim djelima, sudjelovanje svih naroda, narodnosti i vjerskih zajednica u istim kulturnim i umjetničkim vrednotama koje su stvarali istaknuti pojedinci tih naroda i zajednica) mora biti »popraćen teorijskim dijalogom o stvarnoj situaciji u međunacionalnim odnosima, o traženju uzroka nepravednosti prema nekim nacijama i o hitnom zajedničkom uklanjanju tih uzroka«.

U dijalogu je vrlo važna jasna i ispravna terminologija bez ideološke obojenosti. Često je Vereš u pisanom obliku intervenirao na pogrešno tumačenje nekih važnih pojmova, stalno se boreći, primjerice, s marksističkim tumačenjem filozofije. Upozoravao je na ideološko omalovažavanje i doktrinarno izobličavanje kršćanskih filozofa: »No ovakvi uvijek istim marksističkim shemama sputani sudovi doista nemaju ništa zajedničko s filozofijom, nego su vrlo slični brzopletoj politikantskoj podjeli filozofa i teologa na ljevičare i desničare, napredne i nazadne.«