Roberto Benigni, talijanski redatelj koji je svijet oduševio filmom »Život je lijep«, jednom je rekao da tamo gdje se suze i smijeh dogode u istom trenutku, tamo je i Bog. Što može nasmijati dušu koja je potresena dubokom tugom? To može biti samo nešto zaista duhovito, tj. Duhovito, a to je Benigni pokazao kroz priču o djetetu i njegovu brižljivom ocu u koncentracijskom logoru. Donijeti tračak radosti u nečiju tugu – to je prava karizma, jer time nam se otvara pogled u dio stvarnosti koji nam je nepoznat, gdje tuga, koliko god duboka bila, predstavlja samo jednu stranu.

Ali zašto bi smijeh i suze bili znak da je Bog ovdje? Možda zato što je svaki naš osjećaj koliko god dubok bio uvijek nedostatan da izrazi Božje, i tek kad su zajedno duboka tuga i iskrena radost daju naslutiti nešto od Božje prisutnosti.

I zaista, vrijeme Uskrsa, vrijeme u kojem nam se Bog očitovao u svoj svojoj ljubavi i moći, vrijeme je u kojem se miješaju suze i smijeh. Veliki petak nas vodi do dna, u hladnoću, samoću gdje čovjek ne može nego šutjeti pred misterijem žrtve. Istodobno, Veliki petak progovara i o dostojanstvu umiranja: to je čin potpune predaje i povjerenja, o kojem se može govoriti samo na koljenima, rekao je jedan propovjednik. Smrt nas uvijek ostavlja u dvojbi, koliko god naša vjera bila jaka, teško je u potpunosti zatomiti tugu i hladnoću koju umiranje donosi sa sobom.

Ali zato nedjeljno jutro donosi promjenu. Kako uopće opisati to što se dogodilo treći dan po Velikom petku, kad uskrsnuće izmiče svakoj ljudskoj logici? Blistavo, kričavo, kakvo samo proljetno jutro može biti, mami osmijeh. Trebali bismo uvijek u sebi držati neku sliku Velikog petka ne bi li taj Nedjeljni osmijeh dublje zvonio. Uskrsnuće razbija hladnoću, i daje nam naslutiti radost koja nas preobražava i čini zahvalnima za svaku prolivenu suzu.