Jednostavnost čistoće duha koju bismo trebali imati prema životu teško je postići u vremenu koje nas zapljuskuje s tisuću izazova i želi utjecati na sva naša čula. Vrijeme je u kojem ništa nije sveto i upravo u takvom vremenu treba snagom mudraca sačuvati svetost obitelji, ljubavi, prijateljstva, odnos svetosti prema svemu što radimo.

Razdor treba savladati

Desetljeća komunizma nisu do danas iživljena, jer ne treba zamjenjivati vještom varkom komunizam s antifašizmom, prikrivajući na taj način zločine koji su se događali i koji do danas nisu dostojanstveno obilježeni i povijesno obrađeni, osim u rijetkim knjigama koje se teško probijaju na ljestvice čitanosti. Danas je komunizam prekriven drugim izmima, bilo liberalizmom, novim socijalizmom, neokomunizmom. Razorna medijska snaga protiv Katoličke Crkve vratila se istim korijenima i istim ljudima u medijima koji su samo nekoliko godina uspjeli zadržati svoju preobrazbu. Zanimljivo je kako je čak i papa Benedikt XVI. nastojao primiriti duhove prošlosti pri posjetu Poljskoj, moleći da se Poljaci ne razjedinjuju, budući da se poslije lustracije u Poljskoj točno zna tko je opsluživao tajne službe. Jasno je kako Papa poziva na pomirenje. Naime, izraziti pojedinci nekadašnjih tajnih služba nemaju pravo na javni posao. U Hrvatskoj je razdor još veći, jer svi znamo tko je bdio nad nama, a najčešće su isti ljudi ostali na istim mjestima, danas višestruko bogatiji. U toj tajni nastaje nepremostivi jaz. Mnogi koji su privremeno bili »prebojani« danas ponovno upiru prstom, kao i nekad s radošću, u »crkvene izdajnike«, što mudri svećenici poput don Živka Kustića vješto pojašnjavaju. On u jednoj od svojih »jutarnjih propovijedi« za kršćansku zajednicu piše: »...u njoj ima i ljudi ne samo nesavršenih nego i nevjernih, ne samo slabića nego i izdajnika. Juda doista nije trebao izdati, ali je mladoj Crkvi iskustvo s Judom bilo potrebno. Tako da Petar ne oklijeva reći 'trebalo je'...« To je dokaz kako Crkva živi s vremenom i priznaje svoje pogreške za razliku od društva u kojem živimo.

Fukuyama bez kompromisa poručuje kako ne moramo prihvatiti ni jedan od budućih svjetova pod lažnim stijegom slobode, bilo da je riječ o neograničenim reproduktivnim pravima ili o neometanom znanstvenom istraživanju. Ne moramo sebe smatrati robovima neizbježnoga tehnološkog napretka.

Dok se ruši duž obale tisak navodi kako je upravo dolaskom ministrice Marine Matulović Dropulić u prvom mandatu (1995-1996) prestalo važiti razdoblje u kojem se mogla legalizirati bespravna gradnja. Ne smije se zaboraviti kako je dotada rat bio u prvom planu što su očito neki koristili za sklapanje nezakonitih poslova. Novinarka iz zadarskog studija HTV-a pokazala je golemu zgradu Euroherca u Zadru građenu bez dozvole uz pitanje: Hoće li se i ta zgrada rušiti? Dobiva se uistinu dojam kako se ruši samo onima koji nisu ratni profiteri. Na kraju ostaje memorirana slika kordona policije kao da je riječ o otkrivanju najvećeg lanca kriminala, a kriminalci konačno uhvaćeni na djelu. Tako će ostati pečat ovog vremena i to što su jedino hrvatski novinari bili osumnjičenici Haga. U državi iskrivljenih vrijednosti sve je moguće, a bit će još većih iznenađenja onima koji ne očekuju balkansko ujedinjenje, premda je ono sve bliže i sve očitije.

Opis robova novoga doba

Možda sve to odgovara razmišljanjima vizionara Huxleya i njegova »vrlog svijeta«, kojeg kao i Orwella – uvelike življenog i u Hrvatskoj, spominje Francis Fukuyama u predgovoru knjige »Kraj čovjeka«. Fukuyama, profesor međunarodne političke ekonomije na Sveučilištu »John Hopkins«, član bioetičkog vijeća američkog Predsjednika, iznimno je zanimljiv autor koji bez imalo proricanja, činjenično i humano govori o budućnosti koja nas očekuje te pokušava upozoravati i na moguće moralne znanstvene načine izbjegavanja strašnog scenarija. Temelj takvog scenarija koji se osjeća i u autorovu podnaslovu knjige, »Naša poslijeljudska budućnost«, jest preoblikovanje ljudske psihe. Autor to pojašnjava već u predgovoru primjerima totalitarnih sustava, kao što su komunizam i nacizam, te nastoji utjecati na politiku smatrajući upravo nju najodgovornijom, odgovornijom čak i od znanosti, koja počesto korumpirana prevagne na stranu uništenja i čovjeka i svijeta. Zato se koristi američkim primjerima upotrebe »prosaca« i »ritalina«, a potonji se, osim zbog zdravstvenih razloga, posebno upotrebljava kod hiperaktivne djece na način da se mogu mijenjati i oblikovati introvertirani tipovi u ekstrovertirane i obrnuto, zadirući u samu bit čovjeka, njegova karaktera, mogli bismo reći i duše. Ili, kako navodi autor, zahvaljujući lijekovima »možda ćemo biti jedna osoba tijekom radnog tjedna, a druga osoba vikendom«. On opisuje istraživanja matičnih stanica, što znanstvenicima omogućuje obnovu bilo kojeg tkiva ljudskog organizma. Jednostavnim rječnikom prepričano: mogli bi poživjeti i 150 godina ali na račun duše. Živjeli bi zdravo, bez osjećaja, bez nade, tek toliko da se preživi. Kao da opisuju robovi novoga doba. Spominje cijeli niz različitih scenarija od kojih se treće opisani već djelomično ostvaruje kroz proizvodnju djece prema želji roditelja, tj. pregledavanjem zametka prije usađivanja. Bogati bi sebi rezervirali inteligentniju i ljepšu djecu, kao da su ušli u samoposluživanje. Postoji jedna rečenica u knjizi koja jasno ocrtava vrijeme u kojem se sve to događa: »Nažalost, vaša je duša upravo umrla.«

Što znači biti čovjek?

Premda Fukuyama svoje teorije gradi bez religijskog temelja, on to čini poštujući sve vjere i uvjerenja s dubokim moralnim načelima i golemim sveobuhvatnim znanjem, a znanstvenicima nastoji preporučiti da etika mora nadilaziti potrebe kapitala. Autor upozorava na današnja otuđenja i pokuse koji se provode na strašnije, ali i tajanstvenije te gotovo neuočljive načine. Svoja istraživanja detaljno utemeljuje na činjenicama te iznenađuje kako je od svih autoriteta iznimno privržen papi Ivanu Pavlu II. koji je darvinističku evoluciju proglasio ozbiljnom ali još nedokazanom hipotezom; čak ga i citira: »Danas gotovo pola stoljeća nakon objave enciklike, nove su nas spoznaje dovele do priznanja kako je teorija evolucije više od hipoteze. Značajno je što su tu teoriju redom prihvaćali istraživači, što je dovelo do niza otkrića na raznim znanstvenim područjima...« Papa je nastavio kako Crkva može prihvatiti tezu kako je čovjek potekao od životinje, ali kako postoji »ontološki skok« koji se zbio negdje tijekom evolucije. Ljudsku je dušu izravno stvorio Bog. Fukuyama s divljenjem neobičnim za znanstvenika spominje kako bi vjerojatno upravo znanstvenici frknuli nosom na pomisao kako imaju išta naučiti od Crkve. No Papa je upozorio na stvarnu slabost suvremene teorije evolucije. Suvremena je biologija objasnila znatno manje što to zapravo znači biti čovjek nego što mnogi znanstvenici vole misliti.

Knjiga »Kraj čovjeka« možda izgleda, prema izvađenim citatima, teška jer odražavaju golemu spoznaju o zbivanjima u laboratorijima u kojima nije problem proizvesti čovjeka što »djeca po mjeri« već dokazuju. Međutim, pisac se kao znanstvenik i hrabar čovjek suočava sa svim spoznajama, ali bez kompromisa poručuje kako ne moramo prihvatiti ni jedan od budućih svjetova pod lažnim stijegom slobode, bilo da je riječ o neograničenim reproduktivnim pravima ili o neometanom znanstvenom istraživanju. Ne moramo sebe smatrati robovima neizbježnoga tehnološkog napretka, ako taj napredak ne služi ljudskim ciljevima. Sloboda znači slobodu političkih zajednica da zaštite vrijednosti do kojih im je najviše stalo. Možda upravo takvu slobodu trebamo iskoristiti kad je riječ o biotehnološkoj revoluciji danas. Fukuyama je svjedokom kako se i u blizini američkog Predsjednika može zadržati sloboda mišljenja i djelovanja. Mogli bi od takvog spoja i naši političari štošta naučiti.