Biblija je nadahnuti tekst. Koliko god raščlanjivali, ne možemo do kraja spoznati što je autore Biblije poticalo da napišu ono što mi danas smatramo svetim tekstom: nadahnuće Biblije ostaje misterij jer se događa duboko u nutrini pisca, gdje sâm Bog nešto pomakne. Ulije svog Duha, inspirira. Rezultat je nešto sveto: Sveto pismo je sveto zato što je došlo od Boga, i k Bogu u konačnici privodi.

Svako je nadahnuće Božje djelo. Možda neće uvijek imati za ishod neku spektakularnu spoznaju ili umjetničko djelo: ali će biti stvaralačko, jer Bog iz kojeg izvire je stvoritelj i nastavlja svoje djelo s nama, njegovim suradnicima.

Biti nadahnut znači imati volju za životom: čovjek lako izgubi smisao, ali kad najmanje očekuje, nekim unutarnjim pomakom ponovo otkriva svijet oko sebe, gleda ga novim očima, i pronalazi neku novu snagu. Umjetnici su u stalnoj potrazi za nadahnućem, te nerijetko kreću na put kako bi negdje drugdje otkrili neki novi entuzijazam u sebi. »Odlučujem da budem bolji kada otputujem«, sažeo je veliki Tin.

Bog nas je svojim Duhom nadahnuo jednom zauvijek, ali i uvijek iznova. Taj Duh daje volju za životom, i sam je život jer nas uvodi u zajedništvo, kako s drugim ljudima, tako i s Bogom. Biti nadahnut Božjim Duhom znači ne biti siroče, prihvatiti Tješitelja, ali postati i sam tješiteljem onih koji te okružuju. Možda je to ono pravo putovanje koje nas čini boljim: krenuti od sebe prema drugom čovjeku. Novi zavjet nam otkriva da nadahnuće nije nikad stvar pojedinca, već zahvaća zajednicu.

Izdvojimo dva simbola izlijevanja Duha: vatru (prema Djelima apostolskim) i vodu (prema Ivanu). Zato što su međusobno oprečni, i vatra i voda nam otkrivaju neuhvatljivost i neizrecivost nadahnuća.

I vatra i voda upućuju na nemir: kršćanstvo nadahnuto Božjim Duhom nije tromo, bez volje i bez života, već naprotiv, ono je stvaralačko, i poput vatre i vode uvijek nalazi nove neponovljive forme.