Pojedini javni odjeci i osvrti na promjenu kaznenoga zakona o strožem kažnjavanju djela počinjenih iz mržnje motivirane etničkim, rasnim, vjerskim, spolnim, političkim i inim razlozima, koju je usvojio Hrvatski sabor u petak 9. lipnja, prikazuju sadašnje hrvatsko društvo kao društvo mržnje, nesnošljivosti, netolerancije, ksenofobije - jednom riječju kao vrlo nehumano društvo. Kao argumente za tako ružnu sliku hrvatskoga društva uzimaju istupe srpskih i još nekih političara u Hrvatskom saboru i u saborskom Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina koji su, čini se, bili tako uvjerljivi da je 91 zastupnik glasovao za prihvaćanje toga amandmana na kazneni zakon (deset je zastupnika bilo protiv a dva suzdržana), ne vodeći, očito, računa kakvu će sliku sadašnjega hrvatskog društva potvrditi na taj način i kakvu će »građu« dati dežurnim propagatorima hrvatskih negativnosti u zemlji i izvan nje.

Ljudsko dostojanstvo svake osobe i ljudska prava svake osobe, posebno u kršćanskom i humanom poimanju, prvorazredna su svetinja koju treba cijeniti, promicati, braniti i štititi svim legitimnim sredstvima. Niti jedan incident protiv ljudskoga dostojanstva, kao niti ijedan protiv ljudskih prava bilo koje osobe ne smije se niti se može opravdavati. Da je svaki takav incident potrebno prokazivati i kažnjavati, načelno je posve jasno i to nitko razuman i human ne može osporavati.

Kad je riječ da bi se neko društvo utemeljeno proglasilo društvom mržnje odnosno nehumanim, važno je mirno, objektivno pogledati stvarnost: kako samu pojavu odnosno učestalost takvih incidenata tako i okolnosti u kojima se takvi incidenti događaju. U hrvatskom društvu takvih incidenata nema puno, posebno ih nema puno u usporedbi s drugim oblicima kažnjiva djelovanja ili postupanja. U današnjem hrvatskom društvu nitko i ne pokušava prikriti ikoji od takvih incidenata a i mediji ni slučajno ne bi propustili obavijestiti javnost ma i o najmanjem međuetničkom incidentu ili incidentu u kojem se može razabrati postojanje mržnje ili postupanje vođeno mržnjom. Upravo sudeći po tome što je u medijima objavljeno o takvim incidentima, hrvatsko se društvo nikako ne može smatrati društvom mržnje odnosno nehumanim društvom.

Postoje snage koje žele hrvatsko društvo prikazati kao društvo mržnje, a Hrvatski im sabor u tome pomaže

Uostalom, mržnja je objektivno veći problem za onoga koji mrzi, jer popušta svojim najgorim nagonima koji ga čine nečovjekom, koji ga razaraju kao uravnoteženu i cjelovitu osobu, nego za onoga tko je izložen nečijoj mržnji. Više od pola milijuna Hrvata, a treba dodati i članove njihovih obitelji koji su bili prisiljeni teško trpjeti zbog nedavne velikosrpske agresije i velikosrpske politike, osobito oni koji su katolički vjernici, smogli su snage i pobijedili su napast mržnje i nisu dopustili da postanu neljudi. Ni službena hrvatska politika, kojoj se inače mnogo toga može predbaciti i zamjeriti, nije pogodovala mržnji niti ju je ikada poticala. Katolička Crkva pak sa svoje strane na svim razinama nikad ne prestaje pozivati na čišćenje od svih grijeha, na kajanje ne samo za eventualne zle ili grešne čine nego i za zle ili grešne misli i nakane.

Činjenica da u suvremenom hrvatskom društvu ima incidenata povezanih s mržnjom otkriva da i u hrvatskom društvu ima nezrelih osoba odnosno osoba sklonih zlu, kriminalu. No, postoji li ikoje društvo ili nacija u kojima nema takvih incidenata i takvih osoba? Poznata je činjenica da u pojedinim zemljama s dugom i stabilnom demokracijom postoje područja, čitavi kvartovi, kojima doslovno vladaju nositelji rasne i etničke mržnje i u koje ni policajci a kamoli kakvo pravosuđe nemaju ni pristupa, što znači da su u tim područjima ugrožena i svakodnevno se krše sva ljudska prava. U odnosu na takve pojave, koje su bolne činjenice početka 21. stoljeća, hrvatsko je društvo pravi raj zemaljski. Ipak nikome ne pada ni na kraj pameti da bi ta zapadna društva proglašavao društvima mržnje ili nehumanim društvima, niti se u parlamentima tih zemalja donose zakoni koji bi posebno sankcionirali pojave mržnje, a hrvatskom se društvu događa da ga se proglašava društvom mržnje i Sabor donosi zakonske odredbe koje potvrđuju takvu optužbu protiv hrvatskoga društva.

No, zapravo prikazivanje hrvatskoga naroda i hrvatskoga društva kao naroda odnosno društva mržnje nije ništa novo. To prikazivanje, koje nije nikada bilo slučajno a nije ni danas, postoji od drugoga svjetskog rata i nikada nije prestalo sve do danas, pa je tim čudnije da je Hrvatski sabor nasjeo na to prikazivanje. Naime, dovoljno se za ilustraciju podsjetiti na razorni jasenovački mit koji je govorio o 700.000 ili milijun žrtava, a stvoren je s preciznim planom da se hrvatski narod općenito smatra genocidnim i da se tom narodu zatre svaka pomisao na vlastito dostojanstvo i ponos, a time naravno i svaka pomisao na samostalnu državu ili na oslobađanje od velikosrpskog hegemonizma. Nameće se pitanje nije li možda u času kad se velikosrpskom »zagrljaju« othrvala sada već međunarodno priznata Republika Crna Gora, ipak na djelu velikosrpska politika koja živi i dalje - usprkos svemu, svim žrtvama i patnji - u današnjoj Srbiji (međunarodni faktori procjenjuju da čak 40% građana Srbije prihvaća i podupire tu radikalnu politiku) ali i u samostalnoj Hrvatskoj, ali na suptilniji i ne tako grub način!? Činjenica je da su odnosi među narodima po sebi dobri, korektni, susjedski sve dok ih politika, najčešće agresivna u jednom od naroda, ne dovede u pitanje. I Hrvati nemaju razloga ništa imati protiv Srba sve dok oni i njihovi eksponenti ne zastupaju velikosrpsku politiku koja će, dokle god bude postojala, unositi nemir i mržnju u oba naroda.