Čileanski neurofiziolog i biolog Humberto R. Maturana u studiji »Refleksije o ljubavi« piše: »Ljubav je preduvjet obostranog međusobnog prilagođivanja. Ona omogućuje da živo biće prihvaća koegzistenciju s jednim ili više drugih živih bića. Bez nje nema preživljavanja živih bića. Ona je preduvjet socijalizacije, osnova, a ne posljedica socijalnog života. Drugome kraj nas osigura prostor za vlastitu egzistenciju u koegzistenciji s drugima. Omogućuje susret, zajednički život. Ona je ono što iz nje učinimo. Prihvaća prisutnost drugoga bez posebnih zahtjeva, uvjeta i ucjene. Neprijatelj je posjedovanja, posesivnog odnosa prema drugome.«

U tom razmišljanju o ljubavi naišao sam na osnovne karakteristike i majčinske ljubavi. Majčinska ljubav je nužna za preživljavanje djeteta, ali samo ono bitno, osnovno u njoj, a ne i sve ono što smo iz nje učinili, njezine nadgradnje, od nas dodane, čime je opterećena i iskrivljena i često pretvorena u svoju suprotnost, tj. u majčinsku ljubav bez ljubavi, u ciljeve koji joj ne pripadaju, u značenje koje nema više nikakve veze s onim zbog čega se razvija, zbog čega uopće postoji. Zato je nužno majčinsku ljubav svesti na njezine osnovne komponente, očistiti je od naslaga kojima je prekrivena i koje zamagljuju njezinu osnovnu svrhu i namjenu.

Osnovni su ciljevi majčinske ljubavi preživljavanje i djeteta i majke, osiguranje egzistencijalnog, životnog prostora za dijete i za majku, osiguranje njihova susreta i suradnje, obostranog prihvaćanja međusobne prisutnosti bez posebnih zahtjeva, uvjeta i želja te sprečavanja posjedničkog odnosa između njih. Njezin je cilj zadržavanje postignute individualizacije majke i razvijanje takve individualizacije u djeteta.

To nije ostvarivo za obje strane u punom opsegu odmah od rođenja djeteta. Riječ je o razvojnom procesu koji ima tri etape. Prva je simbioza djeteta i majke, druga individualizacija i djeteta i majke, a treća odvajanje djeteta od majke i majke od djeteta. Ako te etape ne prelaze jedna u drugu, ako majčinska ljubav ostaje na prvoj ne dopuštajući individualizaciju kako bi se spriječilo odvajanje, tada nisu ispunjeni osnovni zadaci majčinske ljubavi i ona se pretvara u svoju suprotnost, u negiranje svoje osnove. Samo je takva majčinska ljubav preduvjet stvarne i uspješne socijalizacije djeteta, a to znači njegova osposobljavanja za kasnije međuljudsko prilagođivanje i ostvarivanje interpersonalnih interakcija nužnih za razvoj i održavanje vlastite ličnosti, unutrašnje individualne organizacije, za prihvaćanje kreativne koegzistencije s drugima.

Bez prisutnosti takve ljubavi unutar majčinstva i dijete i majka postaju žrtve jedne lažne, nehumane, od majke i djeteta iskrivljene majčinske ljubavi, koja je od ljudi zloupotrijebljena, izmanipulirana, s nekakvim drugim, njezinoj biti tuđim zadacima i ciljevima.