Novo vrijeme - novi stil života. Je li to pravilo ili mogu postojati izuzetci? Može li moderna kultura zadržati što od starine, navika, običaja..., a da se ne »unazadi«? Možda je urbana kultura pripomogla da se tradicijski običaji potisnu u drugi plan ili potpuno padnu u zaborav. A oni su obilježavali živote naših starih, o njima danas možemo samo slušati priče. Ipak, čini se da raste svijest koliko baština znači za jedan narod i njegov kulturni identitet: osniva se sve više društava koja njeguju tradiciju, a sjećanja starih postaju sve aktualnija. Tako postaje jasno da običaji ne koče napredak nego ga oplemenjuju, jer svjedoče o čovjekovoj ukorijenjenosti i njegovu kontinuitetu. S jedne strane narodna kultura i običaji istražuju se kao pojave, kao simboli i mjesta identiteta te kao središta umjetničke kreativnosti koja su pomalo zaboravljena; s druge strane našoj mladosti se nastoji oživjeti i ponuditi »duh starina«. Može li se iz povijesti izvući nešto za sadašnjicu, može li se nekakvo zadovoljstvo dobiti iz starina, osjetiti ljepota tradicije? Može li se i danas osjetiti povezanost s prošlim, pronaći korijene kulture ako su izgubljeni? Može - i upravo su mladi ti koji mogu primiti i razvijati tradiciju te je »predati« kad na njih dođe red.

»Svijet je lopta šarena«, potpuno istinito zaključila je »Crvena jabuka« u svojoj pjesmi. Naime, svaki kutak Zemlje uz obilje prirodnih bogatstava čuva i nebrojeno mnoštvo kulturnih, a samim time i običajnih bisera. I premda će »zapadnjacima« normalni najčešće biti samo oni običaji koje su naslijedili od predaka i naučili tijekom života, egzotične običaje iz dalekih, isto tako egzotičnih, zemalja često će promatrati s predrasudama, podsmijehom ili u najmanju ruku s rezerviranošću. No, uistinu tek u susretu s običajima drugih ljudi vrlo se često otkrivaju sva tradicijska bogatstva vlastitoga naroda. Rezultat je etnocentrizma, tj. prosuđivanja drugih kultura sa stajališta domicilne, to što se ponekad vlastita kultura stavlja u dominantni položaj, a tuđi običaji čine neshvatljivima, smiješnima, a ponekad čak i glupima. A takvo je shvaćanje zapravo tek odraz vlastitoga pogleda na svijet. U vremenu kada je za nekoliko desetaka eura moguće preletjeti pola planeta i posjetiti mjesta s različitim tradicijskim nasljeđem, kao i u vremenu kada svijet u poslovnom smislu doista postaje »globalno selo«, vrlo je važan taj pozitivan odnos prema drugim tradicijama. Tako je primjerice dobro znati kako se pozdraviti u Nepalu, kako jesti u Kini, kako se ponašati u kući Japanca, što darovati prijateljima u arapskim zemljama, kako se ponašati na vjenčanju, sprovodu, kako se rukovati, smijati... sve ono što uzimamo »zdravo za gotovo« pa možda čak i s dobrom namjerom, u nekom drugom dijelu svijeta može se smatrati teškom uvredom. Stoga će upravo poznavanje i poštivanje tuđih običaja i volja za učenjem i prilagođavanjem pokazati koliko čovjek poštuje tuđu kulturu, a time i drugi narod. Izreka »koliko jezika govoriš toliko vrijediš« mogla bi, i trebala, dobiti i svoju sestru blizanku u izreci »onoliko vrijediš koliko poštuješ tuđe običaje i kulturu«.