Šesnaest godina nakon sloma komunističkoga poretka u Hrvatskoj i nakon nešto više od 15 godina od proglašenja nezavisnosti Republike Hrvatske smogla je službena hrvatska politika snage službeno osuditi zločine počinjene tijekom totalitarističkoga komunističkog poretka u Hrvatskoj. Učinio je to Hrvatski sabor u petak 30. lipnja prihvaćanjem »Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarističkoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990«, no niti na prijedlog niti Vlade, niti ikojega državnog tijela koje ima pravo Hrvatskom saboru podastirati prijedloge, niti ijedne od vodećih političkih stranaka, nego na prijedlog nezavisnog zastupnika i Kluba HSP-a, stranke koju se u hrvatskom društvu svrstava kao desničarsku. Učinio je to Hrvatski sabor u petak kasno navečer - u ozračju Svjetskoga nogometnog prvenstva, godišnjih odmora i početka prvoga srpanjskog ljetnog vikenda - uskrativši zastupnicima čak i mogućnost ikakve rasprave o toj temi. Nitko osim sabornika nije bio upućen da će ta deklaracija uopće doći na dnevni red te javnost nije mogla ni slutiti, a kamoli biti informirana da bi takva deklaracija došla na dnevni red i da bi mogla biti prihvaćena. Deklaracija o osudi komunističkih zločina kao da je donesena tek toliko da se može reći - ako bude netko iz demokratskog svijeta slučajno postavio kakvo pitanje s tim u vezi - da je Hrvatska službeno osudila komunističke zločine, a da se pritom ni na koji način ne problematizira one koji su se kroz komunističku školu i karijeru pripremili za preuzimanje u svoje ruke gotovo svih konaca svih segmenata hrvatskoga društva u samostalnoj hrvatskoj državi.

Deklaracija, kako je gotovo potajice donesena, tako je i ostala bez odjeka u javnosti. Ama baš ni jedan političar od formata, bio u vlasti ili u oporbi, niti stranka, niti udruga građana - ama baš nitko nije osjetio potrebu sazivanja tiskovne konferencije da bi popularizirao tu deklaraciju ili da bi pokušao predložiti što bi se konkretno u sadašnjemu hrvatskom društvu polazeći od te deklaracije trebalo učiniti, što možda odmah, a što dugoročno. Čini se da nitko od svih društveno angažiranih, od onih koji po svojim društvenim položajima mogu doći do riječi pred javnošću, ne mari što komunizam, kako onaj prošli, tako i suvremeni kamuflirani, okiva u neslobodu hrvatsko društvo iznutra i na taj način sprečava procese koji bi jačali i demokraciju i demokratsku svijest i cjelokupno opće dobro u suvremenoj Hrvatskoj.

Deklaracija je posredno razotkrila stupanj okovanosti hrvatskoga društva (neo)komunizmom i veliku moć (neo)komunističke manjine

Vjerojatno se jedino u Hrvatskoj smatra da je moguće izgrađivati demokratsko društvo bez oslobađanja od komunističkog mentaliteta, komunističke ideologije i komunističkih mreža razgranatih u svim porama društva - što onemogućuje sve one koji se nisu »drugarski« i »simpatizerski« svrstali uz prikrivene neokomuniste. Grupaški mentalitet, kojemu je svojstvenost i totalitarizam, uspio je u suvremenome hrvatskom društvu pacificirati, paralizirati i onemogućiti veliku većinu građana koja se nikada nije svrstavala uz ikoji oblik komunizma. U počecima samostalne države Hrvatske službena je politika zagovarala pomirenje pa nije bilo ni moguće dovesti u pitanje ikoga zbog njegove komunističke »prtljage«, a kasnije su prikriveni neokomunisti preuzeli u svoje ruke gotovo sve konce političkog, kulturnog, gospodarskog i ukupnog društvenog života te su još jednom, kao u dobra komunistička vremena, lustrirali ili u svoja kola upregnuli gotovo sve svoje neistomišljenike. Zato je u suvremenome hrvatskom društvu danas moguće da lustraciju traže i spremni su je provesti upravo oni koje bi prve trebalo lustrirati, da čak najizričitije i, reklo bi se političkim jezikom, najekstremnije desničarske stavove za hrvatsko opće dobro javno zastupaju oni koji zapravo ni Hrvatsku ne mogu smisliti, ali im je to korisno jer si na taj način mogu osigurati različite povlastice, sačuvati svoj utjecaj i učvrstiti svoju moć. Zato je u Hrvatskoj moguće da je većina medija otvoreno ljevičarska, uključujući i informativni program tzv. javne televizije, a zapravo nema društvenog medija kojemu bi Hrvatska i opće dobro bili svetinja.

Kad bi se provelo objektivno istraživanje koliko hrvatskih građana znade uopće da je ta deklaracija sada usvojena u Hrvatskome saboru, rezultat bi pokazao da više od 90% hrvatskih građana o tome ništa ne zna. Kako bi i znali kad ni vlasti, ni političkim strankama, ni udrugama civilnoga društva ni medijima uopće nije u interesu da se išta mijenja u hrvatskome društvu u kojemu je bivšim komunistima bolje nego što im je bilo i kad je komunizam bio na vlasti. U takvom ozračju ne iznenađuje što je informacija o deklaraciji prenesena u najmanjoj mogućoj mjeri ili prešućena, što su izostala ikakva novinarska pitanja političarima o deklaraciji, što su izostale emisije o komunizmu i naravi njegova totalitarizma, što deklaracija nije izazvala nijednoga kolumnista, što su izostali komentari, a kamoli da bi je itko objavio u cijelosti. (Svjesni svoje zadaće služenju općem dobru objavljujemo deklaraciju u cijelosti na str. 5 u ovom broju.)

Deklaracija je očito sasvim svjesno i namjerno od samoga svog donošenja marginalizirana, pretvorena u puku formalnost koja ni na što ne utječe niti će utjecati. No usprkos svemu tome, deklaracija je već tretmanom koji je doživjela u javnosti ipak razotkrila stvarno stanje u današnjemu hrvatskom društvu: stupanj njegove okovanosti (neo)komunizmom, moć (neo)komunističke manjine i nemoć nekomunističke većine, indiferentnost političkih opcija i pravosuđa prema žrtvama komunizma i, što je najteže, nepoštivanje čovjeka. A većina u hrvatskom društvu - usprkos svemu - nikada se neće niti se smije pomiriti s gaženjem ikojeg čovjeka i ljudskoga dostojanstva.