Župa Plitvice ima oko 1100 vjernika u 280 obitelji. Na samim Plitvicama živi oko 700 stanovnika. U prošloj godini bilo je 17 krštenja i 12 sprovoda. Kroz Plitvice, u sezoni dnevno prođe do 1700 osoba, a nema nijednoga sakralnog objekta. Predviđanja su da će u ovoj godini Plitvička jezera posjetiti milijun ljudi.
| »Velik je problem što nemamo sakralnog objekta. Nemamo crkve. Nije to samo problem nas koji tu živimo, jer mi smo navikli uz našega župnika sudjelovati na misnim slavljima u prostoriji koja je priređena za to. Kad turisti dođu, mnogi traže gdje je crkva, žele se malo duhovno okrijepiti u ovim prirodnim blagodatima. Onda ih upućujemo u crkve u obližnjim mjestima. Zbog udaljenosti većina njih odustane«, kaže Josipa Bićanić »Napose pak stranci ne mogu dobiti dojam da se nalaze u zemlji koja je već 1300 godina katolička i u kojoj živi katolički narod. Stoga je pitanje ne samo vjerske nego i pitanje naše narodne časti da se na Plitvičkim jezerima što prije podigne crkva.« |
Na Plitvicama dnevno do 1700 gostiju
Danas su Plitvice najposjećenije hrvatsko turističko odredište. Prema statistici, dnevno kroz Plitvice prođe i navrati do 1700 osoba. Prema predviđanjima turističkih stručnjaka, u ovoj godini Plitvice će posjetiti oko milijun ljudi. Osim pješice, jezera se mogu obići turističkim vlakićem i brodom. Bogat program razgledavanja nudi Uprava Nacionalnog parka. Za obilazak treba od 3 do 6 sati. Gosti koji se žele zadržati na Plitvicama duže mogu smještaj naći u hotelima »Jezero«, »Plitvice« i »Bellevue«, smještenima u uskoj zoni Nacionalnog parka. Smještaj se osim u hotelu može naći i u privatnim kućama. Sve je ponuđeno izuzevši duhovne sadržaje. Kao u doba najvećih progona Crkve, unatoč velikom broju posjetitelja i potražnji duhovnih sadržaja, i to 15 godina od osnutka Hrvatske države, Plitvice ni danas nemaju sakralnog objekta. Za namjernika i prolaznika, zbog nedostatka sakralnog objekta, na Plitvicama kao da se još osjećaju ostaci tvrdoga komunističkog režima.
Župa Plitvice nema još sakralnog prostora
U spomen-domu u Mukinjama 31. kolovoza 2003. uspostavljena je nova župa Blažene Djevice Marije Majke Crkve u najljepšem prirodnom biseru Hrvatske - Plitvičkim jezerima. Župa je osnovana 25. srpnja 2003. a zaštitnik te mlade župe slavi se na Duhovski ponedjeljak, što je ujedno početak turističke sezone u tome predivom parku prirode. Nova župa Plitvice nastala je spajanjem naselja susjednih župa Drežnik-Grada i Korenice, a riječ je o Smoljancu, Korani, Poljanku, Mukinjama, Rastovači, Jezercu, Plitvicama i Priboju. Za prvoga župnika imenovan je Ilija Janjić, svećenik Dubrovačke biskupije, koji ima stanovito iskustvo pastorizacije i organiziranja vjerničkoga života u nacionalnim parkovima prirode. Dio svećeničkog rada proveo je na Mljetu.
Predstavljajući župu, župnik Janjić kaže da ima oko 1100 vjernika u 280 obitelji. Na samim Plitvicama živi oko 700 stanovnika. U prošloj godini bilo je 17 krštenja i 12 sprovoda. Ističe da je u Plitvicama bilo nužno osnovati župu, odnosno duhovni centar ili neko drugo okupljalište. Zbog zaposlenosti i obveza vjernici koji ondje žive ne mogu odvajati vrijeme i ići u crkvu koja je udaljena po nekoliko desetaka kilometara od Plitvica. Isto tako velika frekvencija turista zahtijeva duhovnu ponudu. Središte nove župa nalazi se u turističkom naselju Mukinje. Župnik Janjić ističe da je teško pastorizirati bez crkve ili nekoga drugog sakralnog objekta. »Tu je jaka tradicija povezanosti s Crkvom i mnogi traže crkvu kao građevni objekt gdje mogu obaviti sakramente i sve svoje druge duhovne potrebe. Njima prilagođeno krštenja, vjenčanja, prve pričesti i sve ostalo obavljamo u drežničkoj crkvi koja je udaljena 17 km. Jer tu u Mukinjama dobili smo zemljište od 15 tisuća četvornih metara i čekamo kad će se realizirati gradnja crkve. Tu je i jedna zapaljena zgrada koja bi obnovom poslužila kao pastoralni ili duhovni centar. Sada je sve na administraciji koja se usklađuje sa zakonima o zaštiti prirode i nacionalnih parkova. Nažalost, administracija je jako spora. Žalosno je da kroz Plitvice dnevno prođe do 1700 gostiju, a nema sakralnog objekta. I to nešto govori o nama«, kaže župnik Janjić.
Iako je mlada, župa ima i jedno duhovno zvanje. Nikola Vranješ svećenik je Riječke nadbiskupije. Zaređen je 2003. u Rijeci, a sada je doktorant iz pastoralne teologije na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu. Rodom je s Plitvičkih jezera, gdje živi njegova obitelj i rodbina.
Budućnost je u pastoralu obitelji i turizma
Komentirajući budućnost svoje rodne župe, svećenik Vranješ kaže: »Osnutak župe Majke Crkve na Plitvicama vidim kao velik Božji dar ovoga i okolnih mjesta. Sada se prvi put u novijoj povijesti stvaraju uvjeti za normalan organizirani život vjernika unutar ove, u određenom smislu najkonkretnije strukture života Crkve u jednom mjestu. Sa svojih oko tisuću stanovnika plitvička župa u jednom izrazito turističkom ambijentu ima prije svega vjerničku misiju ostvarivanja života i djelovanja Crkve. Ima i svoju kulturološku misiju u smislu formiranja mentaliteta i kulture ljudi toga kraja, tim više što se posljedice postmodernih trendova života sve više osjećaju i u ovoj, inače tradicionalnoj katoličkoj sredini. U tom smislu držim kako odgoj mladih naraštaja, briga za obiteljski pastoral te pastoral turizma spadaju u prioritetne zadaće Crkve u ovom mjestu. Vjerujem kako će skoro izgradnja župne crkve, kao i filijalne crkve sv. Ivana Krstitelja u mjestu Smoljanac, pomoći normalnom župnom životu i djelovanju. Tako će se afirmirati župa kao pastoralno središte u smislu realiziranja različitih duhovno-molitvenih te molitveno-rekreacijskih sadržaja za koje Plitvička jezera imaju iznimne preduvjete. Nadam se da će državne i lokalne vlasti kao i javna ustanova Nacionalni park »Plitvička jezera« prepoznati vrijednost svega nabrojanoga i pomoći kako bi se to ostvarilo, prije svega u smislu pomoći oko što skorije izgradnje župne crkve.«
Iseljavanje Hrvata s fizičkom likvidacijom
Anica i Mile Sorić žive u Dugom Selu pokraj Zagreba. Anica je rođena u Slunju a Mile je iz Prijeboja kod Plitvičkih jezera. Do početka agresije na hrvatski narod i srpske okupacije Plitvičkih jezera Sorići su živjeli u Prijeboju. Nakon toga su izbjegli i nastanili se u Dugom Selu. Za zborovanje župe, o sv. Petru, redovito dođu u svoj rodni Prijeboj. Ističu da je nekoć ondje živjelo više hrvatskih obitelji. Do II. svjetskog rata bilo je do tristo Hrvata, a danas svega nekoliko. Živi samo nekoliko obitelji. Sustavna četnička, zatim partizanska i kasnije komunistička čišćenja iseljavali su Hrvate prisilno. Sorići ističu da su nerijetko bile i fizičke likvidacije uglednijih Hrvata. Tako se u komunističkom režimu 1957. dogodilo s obitelji Konjević kad su ubijeni glazbenici otac i sin. Nitko nije odgovarao za njihovu smrt, a ubijeni su u svojoj kući. To je samo jedan od niza primjera komunističkih zastrašivanja. Sorići redovito po dolasku obiđu grobove svojih najmilijih koji su pokopani na mjesnom groblju u Prijeboju. Kažu da ih puno toga veže za rodni kraj koji je iz dana u dan sve opustošeniji sa stanovništvom. Unatoč blagodati prirode na Plitvičkim jezerima, narod se teško vraća. Kompliciranost državne administracije odbija brojne na povratak, posebno one koji moraju graditi nove objekte.
Za Petrovo se okupi nekoliko desetaka vjernika pored srušene crvke sv. Petra i Pavla u Prijeboju. Po ustaljenim velikosrpskim političkim metodama, a kasnije potpomognuta komunističkim klimoglavovićima, crkva je prvi put porušena za Drugoga svjetskog rata, a potpuno je uništena za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku 1991. Među okupljenim vjernicima je i Marica Orešković koja radi u domu za starije i nemoćne na Udbini. Kaže da češće dođe u svoje rodno mjesto koje izumire. Stanovništva nema. Sve je porušeno. Država ništa ne obnavlja. Sve im je samo slovo na papiru i politička obećanja. Kako će narod živjeti ako mu se ne omogući. Mora imati gdje i od čega živjeti. Činjenica je da su tu Plitvička jezera, ali nema gradnje, nema ljudi. Ako nema ljudi, uzalud su sve prirodne ljepote.
U samim Mukinjama u središtu turističkog naselja živi oko 700 zaposlenika Parka prirode »Plitvice«. Među njima je Vanesa Volner koja radi o OŠ »Plitvice«. Rodom je iz Slavonije a na Plitvice je došla zbog posla. Ističe da radi u osnovnoj školi koju pohađa 167 učenika. Dio radnog vremena radi u Slunju koji je udaljen tridesetak kilometara od Plitvica. »Na Plitvicama je lijepo raditi, posebice kad prođe zima. Jer u zimskom periodu, kad su ceste neprohodne i velik snijeg, nema normalne komunikacije sa svijetom. Problem je i u tome što su Plitvice daleko od većih središta. I obilazak autoceste tome još više pridonosi da mjesto bude u zapećku.« Prof. Volner aktivna je u župnom zboru. Kaže da se redovito okupljaju jednom tjedno na probama. Tako i ona svoje slobodno vrijeme provodi aktivno uključena u mladu župnu zajednicu. Zbor vodi Jelena Senkić.
Josipa Bićanić glavna je domaćica u hotelu »Plitvice«. »Na Plitvicama je lijepo, ali nedostaje malo urbanog života«, kaže glavna domaćica Bićanić. »Tu je sigurno laganiji tempo i lagodnije se živi. U prirodnoj ljepoti kojom nas je Bog obdario čovjek se svaki dan susreće s Njegovim čudom. Tu se može i duhovno više rasti, osobito otkad imamo župu. Velik je problem što nemamo sakralnog objekta. Nemamo crkve. Nije to samo problem nâs koji tu živimo, jer mi smo navikli uz našega župnika sudjelovati na misnim slavljima u prostoriji koja je priređena za to. Isto tako pođemo s njim i u obližnje crkve kada on ima misu. Velik je problem što takav turistički kompleks nema sakralnog objekta. Kad turisti dođu, mnogi traže gdje je crkva, žele se malo duhovno okrijepiti u ovim prirodnim blagodatima. Onda ih upućujemo u crkve u obližnjim mjestima. Zbog udaljenosti većina njih odustane«, kaže članica zbora i aktivna župljanka Bićanić.
Crkva bi širila još više zajedništvo
Iz Banje Luke doselila je Vesna Vuković. Na Plitvicama radi kao trgovkinja. Kaže da nikad ne bi poželjela ljepše mjesto za život. »Tu je spoj prirodne i duhovne ljepote. A sam život nije težak kao u drugim mjestima. Sve je tu blizu. Udaljenost od drugih središta zbližava nas i čini čvršću i kompaktniju zajednicu među nama. To se najbolje vidi među djecom kad je lijepo vrijeme. Sva djeca naselja okupe se među objektima i igraju se. Promatrajući sa strane, kao da su iz jedne obitelji. Zahvaljujući župniku, pokrenuto je niz aktivnosti u župi. Iako je župa samo tri godine stara, osnovan je pjevački zbor, aktivna su župna vijeća, ministrantska služba okuplja djecu. Još da imamo crkvu gdje bi se mogli okupljati, aktivnosti bi bile još veće a zajedništvo još čvršće«, kaže Vesna Vuković.
Iz Hrvatskoga zagorja podrijetlom je Josip Labaš. Njegov otac Vilko doselio je iz Golubovca. Kako svjedoče mještani, Vilko je i za vrijeme komunizma javno ispovijedao svoju vjeru, što je u tim krajevima bila velika hrabrost. Njegov sin Josip od malih nogu povezan je s Crkvom. Pjeva u novoosnovanom župnom zboru. Na Plitvicama radi kao knjigovođa. Ističe da je lijepo živjeti u prirodnoj ljepoti, ali nedostaju neki elementi modernoga urbanog života što suvremeni čovjek traži.
Za buduću župnu crkvu, koja čeka svoju gradnju, slikarica Janja Stjepić iz Sarajeva radi predloške slike Blažene Djevice Marije Majke Crkve. Kaže da joj je to posebna čast u čudu bisera prirode nadahnuti se za sliku Majke Božje. Ističe da će to biti njezin mali dar plitvičkoj župi i župniku Janjiću, s kojim duže vremena prijateljuje njezina obitelj.
|
Stoljeće borbe za osnivanje župe Pokretanje inicijative i osnutak župe Plitvička jezera sežu s konca 19. i početka 20. stoljeća. »Društvo za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera i okolice« osnovano je 1883. s predsjednikom grofom Ladislavom Pejačevićem, hrvatskim banom (1880-1883), i s ciljem da se na Jezerima stvore prilike za primanje i boravljenje velikoga svijeta, da se trajno očuvaju krasote Jezera i okolice. Nakon što je 1. kolovoza 1894. počela gradnja hotela istočno i nad jezerom Kozjak, i uz raskrižje prometnica, u okviru »Društva za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera i okolice« od 1895. djeluje poseban odbor za »gradnju rimokatoličke crkvice na Plitvicama«, s predsjednikom zagrebačkim nadbiskupom Jurjem Posilovićem, senjsko-modruškim biskupom do 1894. Privremeno je uz hotel, na Velikoj poljani, podignuta drvena kapelica, u njoj se slavila misa već 1896, a sljedeće je godine kraj hotela sagrađena nova kapelica i 27. lipnja 1897. posvećena Blaženoj Djevici Mariji. U toj kapelici službu Božju obavljali su korenički župnici i svećenici koji bi se našli na Plitvicama. Za novu crkvu nacrt je 1905. izradio građevni savjetnik i poznati arhitekt Herman Bollé. Do 1910. za gradnju te nove crkve prikupljeno je bilo 16.000 kruna. Prvi svjetski rat prekinuo je i rad »Društva za uređenje i poljepšanje Plitvičkih jezera i okolice«. Također i rad na izgradnji nove crkve, a i stara kapelica je dotrajala. Dopušteno je 1926. da se misa može slaviti na otvorenom. U drugoj polovici dvadesetih godina brige oko gradnje nove crkve na Plitvicama prihvatio se rakovički župnik Ivan Kolaković koji je osnovao inicijativni odbor za gradnju crkve na Plitvicama i oko početka 1928. dao tiskati letak za prikupljanje novaca za gradnju crkve. Pokroviteljstva nad tom gradnjom prihvatio se Posilovićev nasljednik zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer i g. 1929. u tu svrhu darovao 1000 dinara. Biskup senjski i modruški ili krbavski dr. Viktor Burić pokrenuo je 20. listopada 1939. novu akciju za prikupljanje novčanih priloga za gradnju crkve na Plitvicama. U za tu svrhu priređenom pismu biskup Burić je upozorio na nedostatak prostora gdje bi na Plitvicama domaći i strani turisti mogli obavljati svoje vjerske pobožnosti. »Napose pak stranci ne mogu dobiti dojam da se nalaze u zemlji koja je već 1300 godina katolička i u kojoj živi katolički narod. Stoga je pitanje ne samo vjerske nego i pitanje naše narodne časti da se na Plitvičkim jezerima što prije podigne crkva koja će i domaćem i stranom posjetitelju kazati da se nalazi u hrvatskoj i katoličkoj zemlji.« Šezdesetih godina 20. stoljeća upozoravalo se na tu nužnost modernoga turizma na Plitvicama, a strani turisti čudili su se što na Plitvicama nema liturgijskog prostora. Bez obzira na zahtjeve, politika komunističkog režima nije dopuštala rješavanje toga pitanja. Nakon hrvatske oslobodilačke vojno-redarstvene operacije »Oluja« u početku kolovoza 1995. počeo se vraćati život na Plitvička jezera, a postupno i u susjedna sela koja su u potpunosti bila porušena. Dio stanovnika iz tih porušenih i oslobođenih sela, koji je bio u progonstvu u Karlovcu i drugdje, nakon oslobođenja 1995. smjestio se na Plitvicama: u Mukinjama i Jezercu. Za pastoralne potrebe toga pučanstva u Mukinjama je, u tamošnjem domu partizanskih boraca iz Drugoga svjetskog rata, jedna prostorija preuređena u kapelu. |
