Ima li Europa budućnost? Pitanje je koje se posljednjih mjeseci iznova postavlja i nameće svojom aktualnošću, posebice nakon prošlogodišnjeg neuspjeha referenduma o nacrtu ustava u Nizozemskoj i Francuskoj. Političari i javnost Europske unije pokušavaju naći odgovor na to pitanje te strategiju izlaska iz krize koja ugrožava daljnje ostvarivanje europskoga jedinstva, priznajući kako je u procesu ujedinjenja napravljeno nekoliko pogrešnih koraka u političkoj prosudbi i djelovanju, posebice kada su u pitanju odnosi unutar same Unije. Čini se da nedostaje vizija budućnosti, previše se snage troši na važne, ali čini se ne odlučujuće političke i ekonomske probleme, a premalo na stvaranje ozračja povjerenja među građanima, na objašnjavanje ciljeva i razloga postojanja Unije kao i na pružanje dovoljno smislenih argumenata o prednostima zajedničkog europskog projekta. U nas i dalje vlada, posebice u katoličkim krugovima, velika polarizacija oko toga pitanja. I premda se u svom načinu argumentiranja svi, i pristalice i protivnici ulaska u Europsku uniju, trse biti racionalni u svojoj prosudbi, nije teško nazrijeti mnoštvo emotivnih razloga koji prevladavaju i na jednoj i na drugoj strani. Možemo reći i s pravom, jer ne radi se o pitanju spram kojeg se može biti neutralni promatrač nego o pitanju koje treba shvatiti krajnje ozbiljno, budući se radi o našoj osobnoj i zajedničkoj budućnosti.
Kriza europske budućnost i Rahnerova misao
Pitanje o budućnosti Europe, koja nije identična s budućnošću Europske unije, ali koja u njoj, pored Vijeća Europe, vidi svoj najznačajniji povijesni i institucionalni izričaj i okvir, jest i teološko pitanje, premda se mnogima čini da teologija nema što reći o tome pitanju. Kako o tome razmišljati teološki pokušali su izreći mnogi, a nekoliko znakovitih tekstova bilo je objavljeno i u »Glasu Koncila«. O tome su pitanju govorili i pisali i mnogi teolozi koji su obilježili teološku misao dvadesetog stoljeća. Među njima je, pored Romana Guardinija i drugih, također isusovac Karl Rahner, jedan od najpoznatijih teologa dvadesetoga stoljeća. Na njegova zanimljiva i važna promišljanja vezana uz budućnost Europe pozornost nam je usmjerio tekst Silvana Zucala, koji je u jednom od prošlogodišnjih brojeva časopisa »Humanitas« iznio upravo tu stranu Rahnerove teološke misli. Zucalov nas je članak potaknuo da se posvetimo Rahnerovim promišljanjima i otkrijemo mnoštvo važnih elemenata koji nam mogu pomoći u oblikovanju našega životnog i duhovnog stava spram budućnosti Europe.
Od vanjske slobode do nutarnjeg ropstva
| »Autonoman čovjek pao je u ropstvo iznutra. Upravo u čovjekovoj nutrini, oslobođenoj svih spona, bez Crkve, bez dogma, uzdigla se iznenada snaga koja je učinila robom i zgazila čovjeka koji je samo naizgled postao slobodan.« »Sve te odluke o budućnosti Europe, o kojima se treba pitati, pogađaju izravno ili neizravno sudbinu cijelog i svakog čovjeka, narodâ Europe kao cjeline a kod današnjeg jedinstva svjetske povijesti također i cjelokupno čovječanstvo.« |
Tako u svome tekstu »O nužnosti i blagoslovu molitve« Rahner piše: »U posljednjim desetljećima europske povijesti dogodila se jedna neobična pojava u čovjeku. Doživio se slobodnim bićem, neovisnim, neograničenim, odgovornim samo prema sebi i prema nutarnjem zakonu svoga bitka, doživio se kao autonomna osoba. Htio je biti slobodan i strastveno se borio protiv pokroviteljstva Crkve, države, društva, tradicije, običaja: borio se za slobodnu znanost, za slobodnu ljubav, ekonomiju, misao, tisak, udruživanje i za tisuću drugih sloboda.« No nije primijetio da se u toj borbi, koja je u sebi nosila mnoštvo pozitivnih silnica, stvaralo ozračje za odbacivanje same slobode, za pasivno i potpuno predanje u ruke totalitarne ideologije. »Često je (ta borba za slobodu) bila velika i uvjerljiva, ali je ponekad bila ludi prosvjed koji je zamijenio nestrpljivost, odlučnost i slobodu da se krene krivim putem i spram izgubljenosti s pravom slobodom. I dok se uzdizao krik rata slobode, europski je čovjek pao u čudno ropstvo.« Interpretirajući taj tekst, Zucalo ističe kako je Rahner duboko uvidio paradoks slobode shvaćene na »autonomaški način«. Tako shvaćena sloboda postala je egzistencijalni teret koji čovjek više nije mogao sam nositi. Nije to bio teret koji je europskog čovjeka pritiskao izvana, nego je to prije svega bio nutarnji događaj, »nutarnje autoropstvo« koje je omogućilo nametanje »vanjskoga« nacističkog režima. »Ne mislim na vanjski sustav sile prošlih godina, ne mislim na ropstvo koje je uslijedilo i još uvijek vlada. Mislim na drugo ropstvo: autonoman čovjek pao je u ropstvo iznutra. Upravo u čovjekovoj nutrini, oslobođenoj svih spona, bez Crkve, bez dogma, uzdigla se iznenada snaga koja je učinila robom i zgazila čovjeka koji je samo naizgled postao slobodan. U mjeri u kojoj se čovjek lišio vanjske navezanosti zakona univerzalnog djelovanja, normativnih principa mišljenja i djelovanja, nije u istoj mjeri postao slobodan nego se podvrgnuo drugim silama koje su ga iz njegove nutrine neodoljivo zaskočile: silama instinkta, silama ambicija, žeđi za moći i u isto vrijeme slabostima misli koje napadaju čovjeka iznutra, slabostima nesigurnosti života, gubitka smisla života, straha i razočaranja bez izlaza.« Upravo je to bio razlog koji je omogućio da totalitarizmi uz maleni otpor zavladaju Europom.
Kako govoriti o budućnosti Europe?
No gdje smo danas? Kako je moguće danas govoriti o budućnosti Europe? Tražeći osamdesetih godina odgovor na to pitanje, Rahner nije toliko apokaliptičan kao što je bio u svojim neposredno poratnim tekstovima. Potaknut velikim tragedijama dvadesetog stoljeća, Rahner razvija filozofiju i teologiju povijesti koje se međusobno preklapaju i gube svoje jednostrano, bilo filozofsko bilo teološko određenje.
U takvome ozračju smatra da prvo treba odgovoriti skeptičnom europskom čovjeku ima li smisla postavljati pitanje o budućnosti Europe, budući da se čini kako se ona, premda kontinent koji ima određeno jedinstvo povijesti i geografije, kulture i zajednički biološki, tj. etnički supstrat, zapravo rastače pred očima promatrača, i to u dva smjera: s jedne strane u povijest i usud pojedinaca, a s druge strane u mnoštvo uzroka i djelovanja koji se, uz sva umjetna ograničenja, mogu u potpunosti identificirati s cjelovitom ljudskom poviješću. U tom se ozračju postavlja i pitanje o tome može li se uopće govoriti o »smislu« budućnosti Europe i čovječanstva. Rahner drži kako čovjek može između stvarnosti vlastite povijesti i stvarnosti svoga društva registrirati »partikularna smislena određenja« koja u nekim trenucima predstavljaju nešto poput razvoja k većem i boljem, ali da ta partikularna iskustva ne otkrivaju dohvatljivi smisao cjeline niti norme kako bi trebalo ići dalje, bilo kada je u pitanju čovječanstvo bilo kada je u pitanju Europa. Skeptičan čovjek današnjice priznat će određene norme u vlastitom životu i neposrednom okruženju, ali će sumnjati u postojanje normâ koje bi kao obvezatne mogle vrijediti za »veliku« i »sveobuhvatnu« politiku i povijest. Stoga Rahner zaključuje: »Pitanje o budućnosti Europe čini se u pojedinačnome, zbog svih skeptičnih iskustava u našoj sadašnjosti, poput jednoga mračnog pitanja.«
Budući pak da to pitanje nije neko »regionalno« pitanje unutar cjeline nego pogađa cjelinu, onda ono nije pitanje određenih pojedinačnih znanosti i iskustava nego je pitanje metafizike, vjere i životne odluke. One će dati utemeljenje samo onima koji se puni povjerenja upuste u posebnost takve spoznaje u kojoj je cjelovitost čovjeka obuhvaćena cjelovitošću stvarnosti. »Jer sve te odluke o budućnosti Europe, o kojima se treba pitati, pogađaju izravno ili neizravno sudbinu cijelog i svakog čovjeka, narodâ Europe kao cjeline a kod današnjeg jedinstva svjetske povijesti također i cjelokupno čovječanstvo.« Ta pitanja nisu dakle pitanja o nekom dijelu sveukupne stvarnosti nego pitanja o »cjelovitosti svijeta«. Stoga takva pitanja mogu biti postavljena i odgovorena samo iz jednoga posebnog predshvaćanja o cjelovitosti stvarnosti. »Ona nisu pitanja o jednoj jedinoj točki u jednom koordinacijskom sustavu, nego pitanja o koordinacijskom sustavu kao takvom i cijelom - i tako pitanja jedne metafizičke antropologije i vjerničke samosvijesti...« Na takva pitanja odgovori ne mogu biti teoretski, nego, kako bi bili racionalni i odgovorni, samo u jedinstvu sa slobodnom odlukom, sa ispoviješću vjere, sa trenutkom prakse. Upravo iz takvoga apriornog horizonta razumijevanja koji stoji nasuprot povijesne znanosti i empirijske analize sadašnjosti Rahner pokušava promišljati pojedinačne elemente toga temeljnog pitanja.
Nastavlja se
