U mojoj knjizi »Očevi, gdje ste« citirao sam pismo jedne majke. Evo jedan mali isječak: »Kad se treće dijete javilo u meni, bacilo me iz kolotečine. Pitala sam se: Želim li ga ili ne, da li da počnem ponovno, iz početka, isplati li se žrtvovati toliko besanih noći ili da radije spavam i imam svoj mir? Ipak sam donijela odluku: Dijete će se roditi. Zašto? Ne znam razloge. Još jednom sam donijela odluku, a da ne znam zašto. Nitko mi nije prigovarao, nitko me nije strašio, muž je čekao da se sama odlučim. I to je najbolje. Sad sam spremna i lako kažem: Dobro došlo, moje treće dijete! U utorak sam kupila trudničku haljinu i muž mi je kazao: 'Sad vidim da si se odlučila.' 'Da', odgovorila sam, ali dosta hladno: 'Dijete će se roditi.'«

Dijete je rezultat posebnog odnosa između roditelja unutar njihova braka i obitelji. Planiranje obitelji, majčinstvo i roditeljstvo sastavni su dio bračnih i obiteljskih odnosa, komunikacije i prilagođivanja. To nije i ne može biti samo problem majke kao što i dijete neće biti samo njezino. To je pitanje obaju roditelja, čitave obitelji, unutar koje dijete dolazi na svijet i unutar koje će se fizički, psihički i socijalno razvijati. Ne radi se samo o dilemi roditi ili ne roditi. To je problem iz svega onoga što nakon poroda slijedi, ali i svih onih koji se nalaze u užoj i široj obitelji. Na neki način to je problem i šire društvene zajednice. Krajnje je vrijeme da se prestane sve to svaljivati samo na leđa majke, kao da je ona jedina za sve odgovorna, a dosljedno tome i za sve zaslužna, pa i za sve kriva ako sve ne pođe očekivanim tokom.

Apsurdno je, nepravedno i nerealno planiranje obitelji, razvoj djeteta, njegovu socijalizaciju i odgoj budućeg čovjeka i člana društvene zajednice prepustiti samo majkama, njima samo o tome govoriti, njih jedino za to pripremati, i na kraju, samo od njih tražiti »polaganje računa«, ili samo njima pripisivati zasluge za ono što je od djeteta nastalo. Takav izolirani i jednostrani pristup nanio je više zla negoli dobra, kako majkama tako i djeci.

I otac, i ostali članovi uže i šire obitelji, a donekle i čitavo društvo, moraju dijeliti s majkom odgovornost za donošenje odluka kao i obveza koje iz tih odluka proizlaze. To ne znači ograničavanje majčinih prava nego suodgovorno preuzimanje njezinih obveza i tereta, koji ne mogu ostati samo na majčinim leđima. Majka nije u stanju odlučivati sama, a niti kvalitetno realizirati odluke ako na svim drugim razinama, funkcijama i ulogama ostaje nezadovoljena, prikraćena. Ona ne može biti zadovoljna, dobra i kvalitetna majka ako je u isto vrijeme nezadovoljan seksualni i intimni partner, frustrirana radnica, izolirana susjeda i od društva izdvojena. Ako je tako, ona će pokušati sve to nadomjestiti unutar svog majčinstva, što je tragedija i katastrofa, kako za nju tako i za dijete.

Ako želimo kvalitetno majčinstvo našoj djeci, tada bi bilo pošteno da mislimo i na majku! Prevelik je to teret za njena leđa. Podmetnimo i svoja da joj bude lakše! Prestanimo samo nabrajati njene obveze! Dodajmo njima i svoje!