Pozornost hrvatske javnosti ovih je dana privlačio hrvatski znanstvenik dr. Ivan Đikić, koji je u kratkome vremenskom razdoblju dobio dva istaknuta svjetska priznanja zbog otkrića na području istraživanja raka. Najprije mu je 4. travnja u Washingtonu uručena nagrada Američkog udruženja za istraživanje raka, najstarije i najpoznatije znanstvene organizacije koja se bori protiv te opake bolesti, a potom 3. srpnja u Budimpešti primio nagradu za znanstvenika godine Europskoga udruženja istraživanje raka, da bi 12. srpnja u Münchenu primio ovogodišnju nagradu Zaklade za biomedicinu »GlaxoSmithKline«. I nisu to prve nagrade koje je dr. Đikić dosada primio jer je između ostalih već 2000. godine u konkurenciji znanstvenika mlađih od 35 godina dobio nagradu njemačke Zaklade »Boehringer Ingelheim«, a 2002. i Nagradu švedske Zaklade »Alekx K. Fernstrom« za otkrića o faktorima rasta i njihovim receptorima. Bivši je zagrebački student danas jedno od najuglednijih imena na području molekularne medicine, objavio je brojne znanstvene radove u svim svjetski najpoznatijim časopisima, član u najprestižnijim međunarodnim znanstvenim udrugama.
Doista zadivljujući uspjesi mladog znanstvenika, kojima se mogu ponositi i zemlja koju predstavlja u svijetu i narod iz kojega je potekao. Poznat je i po brojnim donacijama, što samo po sebi dovoljno govori o njemu kao osobi. Dr. Đikić boravio je nedavno u Hrvatskoj sa suprugom Ingom i s troje djece: Lovrom, Petrom i najmlađom Emom koja je u subotu 9. srpnja krštena u župi Uznesenja Blažene Djevice Mariji u Mariji Bistrici. Jednostavan, otvoren i pristupačan istaknuo je kako mu je posebno drago što mu se pruža prigoda baš Glasu Koncila dati intervju, koji je obavljen nakon kratkoga posjeta uredništvu i razgovora s njegovim djelatnicima.
Od Zagreba do New Yorka, Uppsale i Frankfurta
| Stalno pozivanje hrvatskih državnih vlasti za povratkom hrvatskih znanstvenika nije realno, nego je više u funkciji političke promocije i stjecanja naklonosti biračkoga tijela. Jer da bi taj poziv uistinu bio iskren najprije treba puno toga »srediti« doma, od uklanjanja administrativnih prepreka do stvaranja tehnoloških uvjeta za rad istaknutih hrvatskih znanstvenika u svijetu. Duhovnost je osobna potreba ljudi i nju nitko ne može nijekati jer postoji otkako postoji ljudski rod, i ona je pozitivni impuls u mijenjanju svijeta nabolje, a znanstvena otkrića idu upravo za tim. Kreativna je sredina ona u kojoj nema sukoba jer onoga trenutka kada počne zavist, ružne riječi, osobni napadi, energija se troši u pogrešnome smjeru. Čini mi se da se u Hrvatskoj potroši golema količina energije na takve nepotrebne i beskorisne aktivnosti. Ne može biti kreativnosti bez sredine koja vas podržava. |
Dr. Đikić: Ne postoji poseban recept za uspjeh u znanosti, ali iz osobnog iskustva mogu svjedočiti da su ljubav za znanost, predani rad te potpora obitelji bili presudni u mojoj profesionalnoj karijeri. Kad kažem obitelji, onda mislim na suprugu Ingu, našu djecu, ali i na naše roditelje, braću i sestru, rodbinu i naše obiteljske prijatelje. Svi mi oni daju snage i moralnu potporu kada mi je ona najpotrebnija. Uspijevam svladavati sve privatne i profesionalne poteškoće zahvaljujući njima, bolje rečeno skupa s njima. Zato volim, primjenjujući to uvjerenje na profesionalno područje, reći kako su nagrade i priznanja koje sam primio pripadaju nama, tj. znanstveničkom timu od 10 mladih znanstvenika iz 6 zemalja, a koji funkcionira kao znanstvena obitelj. Moji suradnici i ja u laboratoriju radimo i po 70 sati tjedno i samo zajedničkim radom postižemo uspjehe.
Predstavite onda sebe i svoju obitelj.
Dr. Đikić: Rođen sam 1966. godine u Zagrebu, odakle moja obitelj vrlo brzo seli u Bugojno u Bosnu i Hercegovinu, gdje smo živjeli do 1976. godine. Tada se selimo u Mariju Bistricu, odakle je moja majka, gdje sam bio sve do polaska u srednju školu. Moram reći kako su mi ta dva mjesta mojega djetinjstva ostala u sjećanju kao idilična, u kojima se gotovo u svakome trenutku osjećala obiteljska toplina i ljubav, prijateljstvo susjeda i znanaca, miran i relativno opušten život. U Bugojnu smo osim toga osjećali i živjeli multikulturalnost, kako se to danas kaže, a Marija Bistrica je s druge strane nudila otvorenost i srdačnost maloga zagorskog mjesta, koje se lijepo prepoznaje u pjesmi »Dobro mi došel, prijatel«. U takvoj je sredini obiteljski život bio na prvome mjestu s brojnim šetnjama, razgovorima, bogatim i raznovrsnim kulturnim i sportskim životom, pjevao sam u zborovima, svirao u puhačkom orkestru, igrao nogomet. To su bili najljepši trenuci mojega odrastanja.
Potom, naravno, dolaze ozbiljnije obveze!
Dr. Đikić: Točno. Srednju sam školu završio u Zagrebu a potom i Medicinski fakultet nakon rekordnog završetka studija. Moram reći da, bez obzira na izvanredne ocjene, nikada nisam išao za uspjehom pod svaku cijenu jer sam studirao svojevrsnom razigranošću i ljubavlju prema studiju. Tijekom Domovinskoga rata radio sam u Sanitetskom stožeru, te prikupljao podatke o civilnim žrtvama u Domovinskome ratu. Godine 1992. prihvatio sam poziv dr. Josepha Schlessingera, direktora instituta na Sveučilištu New York i člana Američke akademije znanosti i umjetnosti, da odem u New York. Tamo sam nakon pet godina znanstvenog usavršavanja obranio doktorski rad nakon čega 1997. godine moja supruga, ljubav još iz studentskih dana, Inga rođ. Ivanković i ja odlazimo u Švedsku u Uppsalu gdje sam na Ludwigovu institutu za istraživanje raka preuzeo vodstvo laboratorija za istraživanje molekularnih mehanizama razvoja tumora i suvremenih načina njihova liječenja. Zbog obiteljskih razloga odlučili smo napustiti Uppsalu te sam se prijavio sam se na međunarodni natječaj i g. 2002. postao profesor Medicinskoga fakulteta Goetheova sveučilišta u Frankfurtu u Njemačkoj.
Svake godine pola milijuna eura
Opišite nam ukratko kakvi su tamošnji uvjeti za rad.
Dr. Đikić: Uvjeti za rad su takvi da ih svaki znanstvenik može poželjeti ali, stalno ponavljam i opet ću jer je meni to jednako bitno, i uvjeti za obiteljski život. Moja je supruga tako odmah dobila posao, stan nam je blizu radnoga mjesta, što mi omogućuje da svakodnevno vodim djecu u vrtić te s njima ručam, a u stankama dolazim doma i provodim vrijeme sa suprugom i djecom. Ne slažem se s teorijom kako netko može profesionalno uspjeti ali štetu obiteljskoga života. S malo volje i truda posao i obitelj ne moraju se i ne smiju isključivati u tobožnjem odabiru: ili - ili! Doživotni sam profesor, imam vrhunski status njemačkoga državnog službenika, dobivam svake godine pola milijuna eura za rad u laboratoriju, i to mogu potpuno slobodno koristiti za one projekte za koje moji suradnici i ja smatramo da su vrijedni, predviđene su i posebne novčane nagrade, tj. stimulacija itd. Općenito je odnos fakulteta prema meni više nego zadovoljavajući, i ono što je također jako važno, na našem institutu nema ljubomore, podmetanja i sl. nego samo predani rad, kreativnost i rezultati.
Dobro, takvo ozračje, možda, nije potrebno posebice isticati jer bi ono trebalo vladati u svakoj (znanstvenoj) sredini.
Dr. Đikić: U pravu ste, ali na temelju vlastitoga iskustva dobro je u tom smislu i hrvatsku znanstvenu javnost podsjetiti da je kreativna sredina ona u kojoj nema sukoba jer onoga trenutka kada počne zavist, ružne riječi, osobni napadi, energija se troši u pogrešnome smjeru. Čini mi se da se u Hrvatskoj potroši golema količina energije na takve nepotrebne i beskorisne aktivnosti. Ne može biti kreativnosti bez sredine koja vas podržava, bez zadovoljstva, bez »sitnica koje život znače«: prijateljskog razgovora i opuštanja nakon kojih onda odlazite u laboratorij testirati nove ideje. Sve to meni danas Frankfurt nudi i time sam očaran!
|
Potrebna vjernička angažiranost Zvuči pomalo nevjerojatno, ali jedan dio hrvatske javnosti: pojedini mediji, znanstvenici, političari, čak i najviši državni dužnosnici, još i danas se grčevito drže francuskoga prosvjetiteljstva po kojemu je vjera u suprotnosti sa znanošću, tj. zapreka je znanstvenom istraživanju. Dr. Đikić: Mislim da je takvo poimanje anakronizam i da je u svijetu, pa i u svjetskim znanstvenim krugovima, već davno napušteno. Najbolje ću to potkrijepiti primjerom iz vlastitoga iskustva. U njujorškom sam laboratoriju radio s vrhunskim znanstvenicima: Mussom Mahamddijem, dubokim i iskrenim muslimanskim vjernikom, Davidom Steinom, ortodoksnim židovskim vjernikom, i Jesusom Urenom, praktičkim španjolskim katolikom. Promatrajući tu trojicu, mogu reći kako je svatko od njih na svoj vlastiti način živio svoju vjeru i istodobno bio suveren na svome znanstvenom području. Vjera ne samo da im nije bila nikakva kočnica, nego bih se čak usudio reći da im je pomagala u znanstvenom istraživanju. Vjera pomaže znanstveniku posebice kad zapadne u teškoće i probleme, kad mnogo radi a nema rezultata, kada je ostavljen i odbačen od znanstvene sredine. Taj sklad između vjere i znanosti bio je ne samo očit u njihovu svagdašnjem životu, nego je bio odrednica njihovih osoba i života. Nema nikakvog sukoba u odnosu između znanosti i vjere, to je umjetni problem koji se podupire najčešće zbog ideoloških razloga, a to nema veze ni s vjerom ni sa znanošću. To su dva segmenta koja nisu suprostavljena, jer znanstvenici moraju istraživati po zakonima znanosti, njihova je zadaća odgovarati na sva pitanja koja postavlja suvremena znanost sa svim suvremenim metodama i tehnologijom. U znanstvenom radu svakodnevno se koristi analitičnost te iskrenost i čestitost u interpretaciji podataka jer se nikada ne može dopustiti da egoizam, financijski ili ideološki interesi ili patološke ambicije pojedinaca budu pretpostavljene znanstvenim činjenicama i istini. Duhovnost je pak osobna potreba ljudi i nju nitko ne može nijekati jer postoji otkako postoji ljudski rod, i ona je pozitivan impuls u mijenjanju svijeta nabolje, a znanstvena otkrića idu upravo za tim. |
»Situacija u Hrvatskoj je prilično depresivna«
Kada ste već spomenuli Hrvatsku, što je potrebno učiniti da bi se unaprijedila znanost i znanstveno istraživanje?
Dr. Đikić: Kada je riječ o odnosu prema znanstvenom istraživanju, ono što razlikuje Hrvatsku od nekih europskih i svjetskih znanstvenih središta je ulaganje u znanost. Naime, znanost je jako skupa i u nju treba stalno ulagati velik novac, što se zbog objektivnih razloga u Hrvatskoj ne može. No, drugo je pitanje može li se više nego što se sada čini, ali to je predmet posebnog razgovora. Nedopustivo je osim toga, ako se u jednoj zemlji želi promicati znanost i znanstveno istraživanje, da državni nameti za nužne znanstvene uređaje i materijale budu veliki, čak tri do četiri puta veći nego u nekim drugim razvijenijim zemljama. Oni bi trebali biti upravo suprotno: puno manji nego kod drugih. Općenito gledajući, svaki će znanstvenik, ako je riječ i o najboljemu na svojem području, već u startu u Hrvatskoj biti u daleko lošijem položaju nego bilo koji drugi i puno slabiji od njega, u zemljama npr. Europske unije. Prema tome, i stalno pozivanje hrvatskih državnih vlasti za povratkom hrvatskih znanstvenika nije realno, nego je više u funkciji političke promocije i stjecanja naklonosti biračkoga tijela. Jer da bi taj poziv uistinu bio iskren, najprije treba puno toga »srediti« doma, od uklanjanja administrativnih prepreka do stvaranja tehnoloških uvjeta za osnovni rad istaknutih hrvatskih znanstvenika.
Uz ovaj se dio našega razgovora nekako samo po sebi nameće problem odlaska mladih znanstvenika u inozemstvo.
Dr. Đikić: Na to bih pitanje odgovorio s dva motrišta. Jedno je imajući u vidu mladoga znanstvenika, od 25 do 30 godina koji se želi usavršiti na svojem znanstvenom području. U sadašnjim uvjetima i situaciji u Hrvatskoj potrebno je da oni odu u druge znanstvene sredine u svijetu kako bi se susreli s novim tehnologijama, dobili nova saznanja i vidjeli nov način rada. Ali to bi trebala biti sustavna, dogovorena i organizirana obveza države, koja bi ih nakon toga jednako tako trebala organizirano i smišljeno vraćati. Dakle, treba imati planove za skupine od pet do petnaest znanstvenika na kojim će točno zajedničkim projektima raditi nakon povratka. Današnja situacija u Hrvatskoj je, nažalost, prilično depresivna zbog uvjeta, kriterija po kojima se vrši odabir znanstvenika, klanovskim utjecajima i interesima kod dodjele novčane potpore za pojedine projekte i dr.
Kako će se mladi znanstvenik htjeti vratiti u Hrvatsku a nema točno definirane uvjete što ga čeka u Hrvatskoj, kakva se sredstva mogu očekivati u natječaju i sl.?
Znanstvenik mora biti društveno angažiran
Spomenuvši klanovske utjecaje, došli smo na moralno područje, tj. na problem općeg dobra, uskogrudnih interesa i sl.
Dr. Đikić: Rak-rana hrvatskoga društva je gubitak moralnih vrijednosti koja je vidljiva na svakome koraku, što nije mimoišlo ni znanstveno područje. Smatram da kao znanstvenik moram biti i društveno angažiran jer nemam interesa biti miljenik nekih interesnih skupina, medija ili političara. Kako reagirati kada me pojedini znanstvenici mole da im pomognem jer je nekakav lobi jači od njih? Kad ih upitam zašto to javno ne iznesu, oni odgovaraju: »Mi to ne možemo javno izreći zbog toga što ćemo izgubiti posao, financiranje projekata i sl.« To je, nažalost, u Hrvatskoj stvarnost i to ne pričam napamet nego na temelju dobivenih brojnih e-mailova. Svi znanstvenici, posebice neovisni, moraju se protiv takvih pojava u Hrvatskoj boriti i stalno upućivati na njih. Naša je moralna obveza upozoravati u ime onih znanstvenika koji ne mogu to otvoreno reći.
Osim upozoravanja na negativne pojave postoje i drugi načini društvene angažiranosti znanstvenika.
Dr. Đikić: Sigurno. Pozivam i druge znanstvenike da se izravno uključe i angažiraju u društveno korisnim aktivnostima za Hrvatsku. Dopustite mi vlastiti primjer koji me iskreno raduje jer mogu pomagati svojim znanjem mladim znanstvenicima ali i financijski pomoći Hrvatskoj iz Njemačke. Naprimjer, ove godine organizirao sam znanstvenu konferenciju u Dubrovniku od 26. svibnja do 1. lipnja na kojoj je sudjelovalo više od 320 sudionika i 35 vodećih svjetskih predavača. U Hrvatsku se, dakle, za tih tjedan dana slilo oko 200.000 eura iz inozemstva. Taj su skup u cijelosti financirale međunarodne zaklade bez ijedne potrošene kune našega mjerodavnog ministarstva ili bilo koje druge hrvatske ustanove. Neka svaki znanstvenik koji radi u inozemstvu i ima mogućnosti organizira slične skupove u Hrvatskoj a ne drugdje u svijetu, i to će biti njegov doprinos hrvatskome gospodarstvu. A što se mene tiče, organizirat ću još tri znanstvena skupa u Hrvatskoj!
|
Od pronalaska do lijeka dvadeset godina Zbog raznolikosti i broja tema, nikako da dođemo do one koja najviše zanima šire čitateljstvo. Što se može očekivati od medicine u liječenju raka? Dr. Đikić: Najvažnije je istaknuti da su tumori i rak vrlo velika skupina bolesti, što znači da je njihovo liječenje na jedan način nemoguće. Zato danas znanstvenici ulažu velike napore da bi razumjeli razvoj pojedinih vrsta tumora, i na tim pitanjima radimo i u mojem laboratoriju. Pokušavamo istražiti što se događa da jedna stanica postane tumorogena i karcenogena i stvori tumor koji na kraju dovodi do smrti oboljele osobe. Naša otkrića su bazična, temelje se na proteinima (osnovnim funkcionalnim jedinicama stanice) i njihovim promjenama tijekom tumorskoga razvoja. No ta su molekularna otkrića vrijedna jer se mogu koristiti za razvoj novih dijagnostičkih i terapeutskih metoda. Postupak od bazičnog otkrića do komercijalizacije, tj. proizvodnje lijeka traje do pet godina, u vrlo povoljnim slučajevima, do realnijih petnaest do dvadeset godina. Posljednja otkrića za koja sam nagrađen otkrivena su ove i prošle godine, pa se prema tome njihova šira primjena može očekivati za spomenutih petnaest do dvadeset godina. Ona koje sam otkrio devedesetih godina kada sam bio u New Yorku predstavljaju mali dio u velikom mozaiku znanja koje je iskorišteno u stvaranju četiri protutumorska lijeka koji ciljano djeluju na putove koje smo mi istraživali, a to su: faktori rasta, njihovi receptori i proteini koji prenose signal od stanične membrane do jezgra. No potrebno je istaknuti, osobito radi korektnog informiranja javnosti, kako i ti novi suvremeni lijekovi nisu nikakva čuda od lijekova koji liječe sve tumore nego je potrebno točno definirati koji su uvjeti za njihovo korištenje, kojim pacijentima najbolje odgovaraju itd. Na kraju bih želio istaknuti da uspješnost liječenja tumora prije svega ovisi o što ranijoj dijagnostici tumora na molekularnoj razini, što posljedično omogućuje biranje odgovarajućih terapijskih postupaka za svakog pojedinca uključujući kirurške postupke, kemoterapiju, radioterapiju i nove molekularno ciljane lijekove. |
