Za krštenje je najprikladniji trenutak u slavlju vazmenog bdjenja u noći Velike subote, i to poradi jedinstvene povezanosti sadržaja krštenja i Isusove Pashe-Prolaza kroz njegovu muku i smrt u uskrsnuće. Isto tako, uvijek su cijenjeni datumi blagdana Pedesetnice odnosno Duhova jer je i krštenje sakrament vode i Duha Svetoga. Kršćane je za primanje odnosno dijeljenje krštenja privlačio i blagdan Krštenja Gospodinova zbog divnih sadržaja o sakramentu krštenja kako to objavljuje događaj na Jordanu. Nadalje, svaka je nedjelja, kao mali Uskrs, prikladan termin za podjeljivanje krštenja i onda napokon i svaki dan može postati blagdanom kad čovjek postaje po krštenju dijete nebeskog Oca.
Ulazak u Crkvu
Novorođenče u obitelji je spoznato, ljubljeno, prihvaćeno. Ono još ne prepoznaje nikoga. No, to neće potrajati. Uskoro će i to dijete prepoznavati kao što je i samo spoznato, uskoro će i ono ljubiti kao što je i samo ljubljeno, prihvaćati ljude oko sebe kao što je prihvaćeno. Bilo bi strašno kada dijete ne bi došlo do takve mogućnosti spoznaje i svjetla zbog nekog hendikepa, mraka tjelesnog ili duševnog.
Stari su kršćani krštenje nazivali »sakramentom prosvjetljenja«, budući da za ostvarenje spasenja krštenje predstavlja odlučujući trenutak kada Krist, Spas svijeta, otkriva čovjeku svoje lice, izlazi iz anonimnosti i postaje za njega Gospodinom. To je trenutak objave, otkrića, prosvjetljenja. To nije neka teoretska informacija o istinama koje valja vjerovati i o zapovijedima koja valja opsluživati, nego je to otkriće. To je trenutak otkrića Boga. To je slično ljudskim iskustvima: roditelja, zaručnika se ne spoznaje po nekoj teoretskoj informaciji nego u osobnom susretu, u dijalogu, u povjerenju i blizini.
Krist je jedini Posrednik i put spasenja; a on je prisutan u svome mističnom Tijelu, u svojoj Crkvi. Zato je tu Crkva u koju se ulazi upravo po vratima krštenja.
Treba priprava
Prije nego što se dođe do krsnih vrata, objava spasenja koje se prima zahtijeva vjeru, tj. iskustvo Drugoga gdje potom postupno raste ljubav. A za takvo iskustvo treba vremena. Sigurno, postoje i iskustva iznenadnog pohoda, kao munje s neba, što prožme i rasvijetli srce te se čovjek veže i predaje tajni odjednom. Ipak u redovitim slučajevima treba računati s vremenom, s vremenom koje sliči zarukama. Bog se objavljivao ljudima kroz vjekove. Treba podosta mjeseci katekumenima da se priprave za krštenje, a isto tako i roditeljima koji traže krštenje svog djeteta, a nisu baš praktični vjernici, treba dosta vremena i svjetla da im se objavi Isus Krist i da mogu sa živom vjerom iskreno izreći svoje opredjeljenje na pitanja:
»Vjeruješ li u Boga Oca?« - Vjerujem!
»Vjeruješ li u Isusa Krista?« - Vjerujem!
»Vjeruješ li u Duha Svetoga?« - Vjerujem!
Ulazak u obitelj
Krštenje se ostvaruje vodom i sakramentalnim riječima: »Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.« Krštenje ostvaruje zajedništvo imena s Ocem i Sinom i Duhom Svetim. Tu ima stanovite sličnosti sa ženidbom jer se i tu ostvaruje između dvije osobe nova zajednica vezana uz ime. To zajedništvo govori da su oni odsada nova zajednica, da ih ona otima mjestu i načinu kako su dotada živjeli, svaki na svoj način: oni sada žive jedno s drugim.
Zato je bitno za krštenje da je ulazak u Božju obitelj, u vidljivu zajednicu Kristovih vjernika, učenika. To se na osobit način daje na znanje i obredom dočekivanja djeteta, roditelja i kumova i drugih prijatelja obitelji na vratima crkve, pozdrava, pitanja o nakani i o imenu djeteta te o svijesti o dubokoj odgovornosti vjere roditelja i kumova. Slijedi tzv. znamenovanje križem, znakom spasenja što čini djelitelj krštenja, zatim roditelji i kumovi, a potom ih uvede u crkvu. Ulazi se u obitelj djece Božje, simbolično predstavljenoj po župnoj zajednici gdje se dijete krsti.
Prava i dužnosti
Po sakramentu krštenja postaje se dionikom svih milosti i prava kojima raspolaže Crkva kao zajednica spasenja. To je početak na koji se nadovezuju svi drugi sakramenti. Jednako tako krštenik postaje članom jedne konkretne zajednice vjernika, redovito župne zajednice, u kojoj je prihvaćen i zaštićen, nošen i podnošen. On postaje i odgovoran u toj zajednici i dužan je pridonositi svemu što se tiče života i rasta zajednice kojoj pripada, već prema svojim kompetencijama i darovima. Najosnovnija dužnost je upravo rast u vjeri te zajednice i potom duboko uranjanje u istinsku ljubav. Tako će se krštenik osjetiti u osobnom rastu da pripada Crkvi koja sebe prepoznaje i kao zajednicu vjere, ufanja i ljubavi.
