Spona između tih dviju župa je i njihov zajednički župnik 45-godišnji Petar Belani, rodom s otočića Ilovika kod Malog Lošinja. Blag, nasmijan i skroman već 20 godina podjednako služi župljanima kukuljanske župe sv. Franje Asiškog i škrljanske Presvetog Srca Isusova. Nakon završene osmogodišnje škole u rodnome mjestu i sjemeništu u Zadru, odlazi na Visoku bogoslovnu školu u Rijeku, gdje je diplomirao g. 1984. Iste je godine u riječkoj katedrali sv. Vida zaređen za svećenika, te je primio službu župnog vikara u Cerniku, gdje pomaže tamošnjem župniku kojemu su na upravljanje povjerene i župe Kukuljanovo i Škrljevo. Već 1985. postaje njihovim upraviteljem a od 1986. do 1992. s malim prekidom upravlja i susjednim Praputnjakom. Od 2001. vodi i župu Krasica. O sebi ne voli govoriti, ali su župljani, kada on nije u blizini, prepuni hvale o njemu, o njegovu radu, svećeništvu, zauzetosti, osjećaju za potrebite. I medu svećenicima je poznata njegova spremnost za pripomoć, te ga riječki nadbiskup nije slučajno imenovao bakarskim dekanom. Ono što je u hrvatskoj crkvenopastoralnoj praksi svojevrsna novost jest njegovo imenovanje dekretom riječkog nadbiskupa Ivana Devčića od 26. lipnja 2001. za župnika voditelja - moderatora u župničkoj skupini u bakarskom dekanatu, koju čine župe: Kukuljanovo, Škrljevo, Krasica, Praputnjak, Hreljin i Zlobin. Zajedničku pastoralnu brigu o tih 6 župa vode uz njega još dr. Ivan Šporčić, župnik Praputnjaka i profesor na Teologiji u Rijeci, te Franc Šiško, župnik Hreljina i Globina. Vanjski suradnik skupine je dr. Milan Šimunović, prof. na Teologiji u Rijeci. Novost u pastoralu je s jedne strane vrlo aktivna svećenička suradnja, jer se župnici, koji zajednički vode sve župe, redovito sastaju barem jednom tjedno, raspravljajući o njihovim problemima i planirajući zajedničke pothvate, a s druge strane povjeravanje brojnih i raznovrsnih služba članovima župnih vijeća s naglaskom na njihovoj angažiranoj odgovornosti za život župne zajednice, te međužupnoj suradnji s vijećima drugih župa. Zbog toga je g. 2001. i pokrenut međužupni list »Novo lice«, čiji je u ovom korizmenom vremenu izišao 7. broj. U uvodniku prvoga broja župnici su poslali poruku svojim vjernicima: »Izmjena vjerničkog iskustva i suradnja pokazuje se nužnom u jačanju kršćanskog života, tim više što nijedna župna zajednica, osobito malobrojna, nije sama kadra ostvariti mnoge od preporuka Crkve... U tom smislu oblikovala se župnička skupina pod vodstvom dekana, koja će zajednički predvoditi ove župne zajednice na ovome području.«

Kukuljansko i škrljevsko zemljište protežu se na sjevernoj i sjeverozapadnoj strani iznad grada Bakra. U doba komorske Gospošćine u Bakru, krajem 17. st., u ispravama se na starom bakarskom kotaru spominju »Villa Kukuglianovo« i »Villa Sherglievo«. Riječ je o posjedima sa stanovnicima i kućama izvan grada na kojima će kasnije izrasti oba spomenuta mjesta. Do Jozefinskih reforama cijeli je bakarski kraj bio jedna župa. Bakar je bio sjedište Zbornog kaptola s desetak kanonika koji su brinuli o područnim crkvama. Godine 1769. velika bakarska župa imala je 6102 vjernika o kojima je vodio brigu kanonik župnik s još devetoricom kanonika, a godišnje se krstilo dvjestotinjak djece. Njoj su pripadale crkve: sv. Križa u gradu, Uznesenja Marijina i sv. Margarete u bakarskoj luci, sv. Josipa u Praputnjaku, sv. Franje u Kukuljanovu, sv. Antuna i sv. Kristofora u Dragi, sv. Kuzme i Damjana u Ketini, sv. Lucije u Kostreni i sv. Barbare u Plasi.

Kukuljanovo 1790. dobiva samostalnog dušobrižnika Matiju Petra Pravdicu, umirovljenog župnika, ali kao novoosnovana kapelanija. Njoj su pripala mjesta: Škrljevo, Zaladraga, Plosna, Ponikve i udaljeni Škrebutnjak. Tako se Kukuljanovo napokon odcijepilo od bakarske župe, ali je župa osnovana tek 1807. za vrijeme biskupa Ivana Ježića. Prvu kukuljansku crkvu sv. Franje posvetio je senjsko-modruški biskup Nikola Pokmajević 8. srpnja 1727. U biskupskim se vizitacijama nalaze stalna upozorenja da je treba popraviti, što je posebno postalo aktualno nakon velike štete što je na krovištu i unutrašnjosti nanio grom koji je g. 1874. udario u zvonik. Odredbom ondašnje zemaljske vlade srušena je 1896. a nova je sagrađena već sljedeće godine. Prije dvije je godine, kao i župni stan, ponovno potpuno obnovljena, te s uredno dotjeranim okolišem plijeni poglede namjernika.

Škrljevčani su zahtijevali da se nova zajednička crkva podigne na sredini između Kukuljanova i Škrljeva ističući da im je mjesto na kojemu je bila stara crkva sv. Franje predaleko. Nakon prilično žučnih i na trenutke napetih prepiraka čvrsto su odlučili odcijepiti se od kukuljanske župe i sagradili su velikim odricanjima svoju crkvu na čast Presvetom Srcu Isusovu. Posvetio ju je g. 1899. biskup dr. Antun Maurović. No, nesporazumi se time još nisu stišali jer je kukuljanska župa htjela postaviti na Škrljevu svog kapelana, ali narod se tome protivio ne želeći kapelanije, pa je crkva bila zatvorena 3 godine. Napokon su Biskupski ordinarijat i Kraljevska zemaljska vlada udovoljili molbama Škrljevčana i dozvolili utemeljenje župe a Škrljevčani su se obvezali podignuti o svom trošku župni stan i plaćati župnika. Otvorenje župe proslavljeno je 27. siječnja 1901, a prvi je župnik bio Franjo Jaričević. Nova je župa brojila ukupno 822 duše. Svakako vrijedi spomenuti da se u obnovljenoj crkvi čuva stara kamena »škropilnica« iz drevne crkvice sv. Ambroza, koja se spominje već u 15. st. i čiji se ostaci još i danas jasno mogu vidjeti. »Škropilnica« je slučajno pronađena i vraćena župi zahvaljujući Mirku Pavešiću i Vladimiru Vičeviću.

Misna slavlja u obje župe održavaju se u savršenome redu, prije dolaska u crkvu svatko već točno zna koju mu je dužnost i obveza. Naime, na prethodnim je sastancima župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća sve dogovoreno: tko će se brinuti za sakristiju, tko će čitati na misi, tko će očistiti i uresiti crkvu, tko će skupljati milodare, te ih prebrojiti i uvesti u blagajničke knjige, koje će se pjesme pjevati, tko će ministrantima točno odrediti njihove obveze, tko će prodavati vjerski tisak. Ozračje prije jutarnje nedjeljne mise i za njezina trajanja u Kukuljanovu djeluje pomalo mistično, sve je tako mirno i tiho, čuje se tek po koji cvrkut ptica. U Škrljevu je zbog ceste nedaleko od crkve to malo drugačije, a posebno ako misno slavlje predvodi dr. Šimunović. Njegova pojava nikoga ne ostavlja ravnodušnim, svatko ga nastoji pozdraviti, približiti mu se, razmijeniti s njime koju riječ, djeca mu se vješaju oko vrata, mladi ga čekaju ozarena lica, tako da se promatrač sa strane može lako uvjeriti kako je velika zahvalnost vjerničkog puka za svećeničko sebedarje. Nakon misa zajedništvo se nastavlja u kukuljanskome župnom dvoru i u škrljevskoj osnovnoj školi preko puta crkve uz čašicu dobrog domaćeg vina i travarice. Škola je u Kukuljanovu otvorena još 1853. za vrijeme župnikovanja Tome Katnića a pohađala su je i škrljevska djeca. Danas je u četiri razreda pohađa 23 učenika. Škrljevo je prvu školu dobilo 1942. u privatnoj zgradi Kuzme Vičevića za vrijeme talijanske okupacije. Otvorena su dva kombinirana odjela I. i II. razreda te III. i IV. razred na talijanskom jeziku. Nakon završetka II. svjetskog rata otvara se škola u zgradi nacionaliziranog župnog doma koja neprekidno djeluje do danas, a trenutno je pohađa 54 učenika.

Zahvaljujući teorijskoj razradi pastoralne djelatnosti dr. Šimunovića i njezine konkretne primjene u župnim zajednicama, Kukuljanovo i Škreljin su učinili hrabri iskorak u novo. Svatko od članova župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća ima točno određenu dužnost u župnim zajednicama. Veliko je to povjerenje ali i obveza, no, entuzijazma i zauzetosti je u izobilju kod Jerolima Randelja, Zorana Broža, Milorada Cuculića, Augustina Perića, Snježane Hancl, Ivanke Blažina, Vide Rošić, Marije Bertone, Josipa Cuculića, Ivana Milardovića, Marinka Gizdulića i Vide Randel iz Kukuljanova, te Janje Plivelić, Ike Sep, Jadrana Matešina, Željke Isakov, Marka Mlinarevića, Mirka Pavičića, Ilije Sepa, Andrije Žajića, Ivice Fumića, Ivana Perušića Gordane Fumića i Tina Nadarenića iz Škrljeva. U obje župe koordinacija i odgovornost svih služba pripadaju župniku. U župnim pastoralnim vijećima u liturgijskim zajednicama preuzete su službe »mežnjara« (sakristana), čitača, ministranata i pjevača. U župnim su katehezama zadaće: rad s djecom predškolske dobi i kontakti s roditeljima, župni vjeronauk za djecu od 1. do 4., te od 5. do 8. razreda, kateheza mladih, biblijske ili evangelizacijske večeri za odrasle, karitativna, molitveno-meditativna i obiteljska zajednica. Podijeljene su i zadaće članovima župnih ekonomskih vijeća: prikupljanje milostinje, pokretanje inicijative »Obiteljska knjižica«, organizacija konkretnih građevnih radova i kupnje, propagiranje i prodaja tiska u crkvi i po obiteljima, vođenje blagajničkog dnevnika i pripremanje godišnjih izvješća za nadbiskupiju. Uz te zadaće u župnim vijećima preuzete su i obveze: u međužupnom povjerenstvu župnih pastoralnih vijeća na razini župničke skupine, u uredništvu »Novog lica« i u odboru za organiziranje hodočašća.

Župljani Kukuljanova i Škrljeva su svjesni da su teološki obrazložene, shematski razrađene i konkretno prihvaćene obveze i dužnosti u župnim zajednicama tek početak i da je angažiranije sudjelovanje u župnome životu proces, koji se mora stalno potvrđivati. Nisu uopće obeshrabreni činjenicama da su relativno male župe jer su jednako tako svjesni aktualnosti biblijske slike o gorušičinu zrnu.