S obzirom da Hrvati desetljećima sami brišu svoju kulturu, što ne treba pripisivati ministarstvima ni državama, jer je kultura stoljećima znala nastajati i u »katakombama«, danima se bavimo njemačkim nobelovcem Günterom Grassom. On je u knjizi »Ljušteći luk«, upravo izašloj iz tiska, priznao da je pripadao elitnim SS-ovskim njemačkim jedinicama, u ime zastave koja je značila više od života. Elitnim jedinicama pridružio se 1944. god., bio je ranjen, i svršetak rata dočekao u američkom zarobljeništvu. Ne zaboravimo, imao je samo 17 godina, a danas u 78. godini života, nakon burnog života, priznao je svoju prošlost. Punih 60 godina slavili su ga kao iznimnog, velikog pisca, moralnu vertikalu, što je pridonijelo i dobivanju Nobelove nagrade. Po uvjerenjima bio je ljevičar, ujedno i član njemačkog SPD-a, sa strankom se razišao 1993. g. Smije li se reći - cijeli njegov život bila je velika laž, koja se rijetko može susresti u književnom svijetu. Mnogi od nas su rasli sa scenama filma »Limeni bubanj«, koji je, s obzirom na vrhunski talent pisca i režisera, puno uvjerljivije ocrtavao totalitarističko zlo, od brojnih »Kozara« i »Neretvi«. I »Limeni bubanj«, i »Lubur«, i ostala djela, ocrtavaju strahovito zlo, koje je zaista mogao pisati čovjek, koji je rat vidio izbliza. Zbog toga, možda, i njegov glavni lik u »Limenom bubnju«, Oskar Matzerath trajno ima tri godine, i ne želi odrasti, udarajući u bubanj, da bi razbudio savjest drugih.

Danas, kada je piščeva savjest razbuđena, on će o patnjama Židova pokajnički zapisati - zašto nisam postavljao pitanja? Novinar će ponoviti njegove riječi - zašto nije postavljao pitanja, kada je nestao njegov profesor latinskog, kada je ubijen njegov ujak Franz, kada je nestao njegov drug, jer nije htio u ruke uzeti oružje? Svi su ubijeni. Odgovor na te strahote, reći će Gras, upravo je knjiga koju je napisao. Knjiga jest iskupljenje, i utjecat će kao opomena, tim više što pisac spominje, kako ni u ratu, ni poslije, nije učinio bilo kakvo zlo. Gotovo svi kritičari se slažu da sjena ni trenutka ne smije pasti na djelo, posebno na knjigu »Ljušteći luk«, ali sjena pada na čovjeka, koji je manipulirao svojim talentom i ljudima. Vjerojatno je istinita teza koju ostavlja otvorenom Dunja Dragojević, pišući o velikom piscu, da je progovorio o prošlosti, jer su povjesničari došli do odgovarajućih dokumenata iz posjeda tajne službe Stassi i pripremali objavljivanje nepoznatih i neugodnih podataka iz Grassove prošlosti. Pisac ih je pretekao.

Grass je izabrao sretniji život

Možda bi i Hrvati doživjeli olakšanje, kada bi mnogi, još uvijek vrlo utjecajni, progovorili o prošlim desetljećima u kojima su djelovali kao gospodari života i smrti, iskreno, poput Grassa?

Prenesimo na trenutak njegovu sudbinu na hrvatsku književnu scenu, vjerojatno bi bez obzira na veličinu doživio linč na brojnim novinskim stranicama, upravo od onih koji danas brane njemačkog pisca, s tim da bi se vjerojatno uništilo ne samo pisca nego i djelo. U Njemačkoj je drugačije, 87% ljudi ga brani, od poznatih, poljski dobitnik Nobelove nagrade Lech Wallesa rekao je da bi mu trebalo oduzeti titulu počasnog građanina Gdanjska, u kojem je pisac rođen, i koji je podloga iznimno književno iznijansiranom djelu »Limeni bubanj«. Treba poštovati istinu da umjetničko djelo ima svoj umjetnički život, i često ga se ne smije isprepletati sa životom autora. Da je Grass priznao istinu desetljećima prije, vjerojatno ne bi dobio Nobelovu nagradu, ne bi bio slavljeni pisac, njegove lijeve ideje, i to vrlo glasno izgovorene, kao i obrana Židova, pale bi u vodu. Brojni pisci poput Hamsuna, koji je u ranoj dobi dobio Nobela, znali su što znači pristati uz svoju sudbinu, jer je, svrstavši se u ratu uz Nijemce, doživio gubitak obitelji, isto tako i čitatelja koji su mu masovno vraćali knjige. Njegova ispovjedna knjiga »Na zaraslim stazama«, priča je o životu pretvorenom u pustinju. Zbog istih ideja Ezra Pound proveo je život zatočen u kavezu kao luđak, stvarajući genijalna djela, a može se ići stoljećima do Dantea, koji je, ne želeći odustati od svojih ideja, prognan iz vlastitoga grada. Mučivši se s prevelikim pitanjima u životu i u literaturi, Tolstoj je pobjegao od kuće i život završio na maloj zabitoj željezničkoj stanici Astapovo. Koliko ih je poput Brodskog ili Kundere, živjelo svoj križ ilegale u vlastitoj zemlji, i tek bijegom uspjelo stvoriti književno ime, i ostvariti svoju osobnost?

Grass je izabrao sretniji život. I ako se smije reći - bilo je to jedno lijepo zavodništvo. »Korak raka« knjiga je koja se u Hrvatskoj čitala kao znak političke širine pisca, koji želi sagledati i drugu stranu, pojednostavnjeno bi se reklo, ne samo onu lijevu. Tema knjige je potapanje podmornice »Wilhelm Gustloff« od strane sovjetskih trupa. Bez obzira na sve, kao što i javnost i kritičari zahtijevaju, piscu treba oprostiti, jer je, kako navode, svojom genijalnom knjigom, iskupio svoj dvostruki život. Pa makar knjiga izašla i pred strahom od jednog vida lustracije. Pisci u Hrvatskoj nemaju sreće poput njemačkog pisca, može se samo usput spomenuti sudbina velikog pisca Ranka Marinkovića, kojim je često upravljao strah još od vremena kada je talijanska vojska pripremala vješala za njega. Šegedin je bio Titov diplomat, koji zbog pristanka uz Hrvatsko proljeće, mora napustiti Hrvatsku, a poslije pristaje uz predsjednika Tuđmana... Mnogi od tih pisaca doživjeli su pod starost, linč ne samo osobe, nego i djela. Nažalost, često i onih koji ih nisu čitali. Za razliku od njih pisac Branimir Donat pročitao je djela i pratio sudbine, izdavši nedavno knjigu »Kultura - nekultura«, upravo o preobraženjima pisaca. Možda bi se puno bolja slika stekla o piscima da su sami o tome progovorili, pa i u starijim godinama. Ali bez obzira na sve, nisu zaslužili linč, iako su se mnogi od njih vjerojatno i sami često zapitali, kako su od velikih Jugoslavena, postali veliki Hrvati?

Provokacija u Livornu

Iako se u Hrvatskoj nikada, osim skriveno, nije otvorilo drugo pitanje - kako bi Hrvati prihvatili ispovijest esesovca ili ustaše, koji je vrlo mlad krenuo u rat, u ime ideologije, a pokajao se u osmom desetljeću, i bi li njegovo djelo doživjelo javne pohvale? Takve knjige u Hrvatskoj postoje, ali još ni jedna nije vrednovana na pravi način. Hrvatska još nije otvorila svoje arhive, iskazala svoje pokajanje, ni za ostalih 5-6 desetljeća totalitarizma.

U Hrvatskoj kao da je sve enigma, pa kada je riječ i o nacizmu, o zaista sotonskoj ideologiji koja je od križa napravila sotonski simbol, iznenađujuća je šutnja poslije događaja na utakmici Hrvatske nogometne reprezentacije u Livornu, gdje su živa tijela navijača oformila kukasti križ. Trebalo ih je samo zapitati - jesu li ikad čuli za rasne zakone? Nažalost, tisak je zabilježio rijetke reakcije. Jedna od najsnažnijih bila je reakcija predsjednika Hrvatskoga nogometnog saveza Vlatka Markovića, i hrvatskoga veleposlanika u Italiji Tomislava Vidoševića. Jedan »lakokrili« novinar sve je zlo prebacio na Markovića, umalo ga bez suda osudivši za rasnu nesnošljivost, jer je, navodno, u jednom razgovoru rekao kako su njegova tri strica i otac stradali na Bleiburgu, a bili su na pravoj strani. Točne Markovićeve rečenice se navode, ali, zar čovjek mora biti kriv, jer je njegova obitelj stradala na bilo kojoj strani? Nerazumljiva je šutnja o navijačkom izgredu, i nerazumljivo je da nije provedena istraga, s obzirom da direktor Centra »Simon Weisenthal« Efraim Zuroff još uvijek traga i za 90-godišnjacima, koji su bili pripadnici ideologije nacizma, a i za inicijatorima takvih ekscesa. Je li možda takav podvig znak krajnje ljevice, ili krajnje desnice, koja bi na čelu HNS-a ili na mjestu izbornika htjela vidjeti nekoga drugoga, a možda nas i udaljiti od Europe? U svakom slučaju to je kao i svojedobno izrugivanje s Alahom, diranje u područja koja su preosjetljiva za mnoge. A hrvatska istina o prošlosti? Možda bi i Hrvati doživjeli olakšanje, kada bi mnogi, još uvijek vrlo utjecajni, progovorili o prošlim desetljećima u kojima su djelovali kao gospodari života i smrti, iskreno, poput Grassa? Grassu je, koliko se uočava, sve oprošteno.