Darujemo li nešto nekom djetetu, roditelji ga odmah upozoravaju: »Kako se kaže?« Očito je da se očekuje izravna riječ »Hvala«. Sam dar i riječ zahvale pobuđuju u nama određene osjećaje. Slično bi se zapravo imalo događati svaki dan u našem odnosu prema Bogu. Ne osjećamo li se doista prekomjerno i iznad očekivanja obdareni Božjim darovima? Pa i onda kad se budimo, a još bismo tako rado malo odspavali, da reknemo Bogu hvala na tome da smo se mogli odmoriti, da i danas možemo nešto lijepo za sebe, za druge i za Boga učiniti sukladno svojim mogućnostima, okolnostima, bogatstvima kojim obiluje naš um i naše srce. Tako s jutrom već počinjemo pozitivni dijalog s Bogom i pozitivno se usmjerujemo u novi dan.

Kad je Isus izliječio deset gubavaca, samo se jedan vratio i zahvalio mu. Je li to slika čovječanstva? Pa i nas kršćana? I ne bi li se naš život ipak imao pretvoriti u stalnu zahvalu, bez obzira na to što nas pogađaju i različite nevolje? Ili, zar se i nevolje ne bi mogle također promatrati kao dar za dublje urastanje u otajstvo Isusove otkupiteljske muke i smrti, da bismo s Njim uskrsnuli obnovljeni i jači snagom njegova uskrsnuća?

Sv. Ignacije Lojolski preporučuje da se svakodnevni ispit savjesti počne upravo zahvalom. Tako se uostalom pripravljamo i za svetu ispovijed. Nasuprot tolikim darovima lakše nam je uočiti svoje grijehe koje bismo s toga motrišta mogli i shvatiti jednostavno kao nezahvalnost. Nakon kajanja i ispovijedi u novoj zahvalnosti za primljeno oproštenje i obnovljenu ljubav, sam se Bog pobrinuo da Isus bude naša zahvala Bogu u Euharistiji. Kako smo jadni, ako to ne uviđamo, ako se tom daru ne suobličimo i zajedno s Njim ne prinesemo Bogu Isusovu i Bogu našemu, Ocu Isusovu i Ocu našemu!