Ovih dana jedna od glavnih tema u medijima bila je sumnja u korumpiranost jednog riječkog liječnika koji je završio u istražnom zatvoru, odnosno, slijedom toga događanja, korumpiranost u zdravstvu, a što otvara i pitanje korupcije općenito u suvremenom hrvatskome društvu.

Pritom, kako zapaža svaki budniji analitičar, mediji - koji vrlo radikalno upiru svoj prst u jednu osumnjičenu osobu, gazeći joj bezobzirno ljudsko dostojanstvo - nipošto nisu nevini, kako zbog činjenice što takvim postupanjem ne samo ne poštuju nego i povređuju hrvatske zakonske i ustavne propise, tako i zbog činjenice što su dopustili da budu zloporabljeni, instrumentalizirani, za interese skrivenih političkih nalogodavaca. Naime, još jednom se događa, a to je već dugo praksa na koju se u hrvatskome društvu ni dovoljno ni adekvatno ne reagira, da se pojedine za kakvo krivično djelo osumnjičene osobe javno žigošu, da im se imputira krivnja prije svakoga sudskoga pravorijeka, tj. da se očigledno krši temeljni civilizacijski postulat da je svatko nevin dok mu se u legalnoj proceduri ne dokaže protivno. Takvo medijsko postupanje zapravo je smišljeni medijski linč. Smišljenost takvog postupanja ne očituje se samo u želji i potrebi za medijskom senzacijom, nego i u svjesnom i namjernom nametanju teme da bi se pozornost javnosti odvratila od stvarnosti ili od drugih društveno relevantnih pitanja i problema, a koji se uopće ne rješavaju. Istodobno, krajnje je neetično što mediji pristaju biti produžena ruka vlasti odnosno pojedinih političkih moćnika ili grupa koji tobožnjim raskrinkavanjem ovoga ili onoga pojedinca - a zapravo žrtvujući tzv. »pedra« - bacaju prašinu u oči hrvatske javnosti da ne bi vidjela ni primijetila kako se stvarno ne želi išta bitno promijeniti kad je u pitanju korupcija ili koja druga zloporaba velikih razmjera.

Tko će osloboditi naše društvo od korupcije koja opasno prijeti samom opstanku hrvatske države?

Srž korupcije je zloporaba položaja, moći ili vlasti u korist, najčešće za materijalnu dobit, onih koji su na položaju ili imaju moć ili vlast, a na štetu pojedinaca ili skupine koje žele ostvariti neka svoja legitimna prava, na štetu državnog, lokalnog ili proračuna koje ustanove, na štetu zakonitosti, funkcioniranja pravne države i na štetu same demokracije u cjelokupnom društvu - što znači da je korupcija bitno na štetu kako nekih pojedinaca, tako i općega dobra čitavoga društva. Zbog toga korupciju u nekom društvu, konkretno u hrvatskome društvu, treba usporediti sa zloćudnim tumorom u nekom ljudskom organizmu. Kao što ljudski organizam ipak kako tako funkcionira dok je tumor u početnoj fazi, odnosno kako je ljudskom organizmu neizbježna smrt kad se zloćudni tumor razmaše po čitavom organizmu, tako i hrvatsko društvo kao cjelina preživljava kako tako, premda pojedinci neizbježno nepopravljivo stradavaju, dok je korupcija prisutna u neznatnijoj mjeri, ali to isto društvo ni hrvatska država neće imati budućnosti ako se korupcija ne suzbije i ne spriječi se svim sredstvima njezino razmahivanje.

Govoreći o korupciji u zdravstvu u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji od subote 26. kolovoza, dr. Nikica Gabrić upozorivši da se često »preuveličava doživljaj raširenosti korupcije« u zdravstvu, istaknuo je doslovno »da se točno zna na koji način mito za liječničku uslugu funkcionira«, da korupcija »funkcionira u skupini od nekoliko desetaka privilegiranih liječnika« i da se »nište ne poduzima jer se radi o utjecajnim ljudima zaštićenim sa svih političkih strana«. Svjedočanstvo dr. Gabrića, čini se, ukazuje na bît problema korupcije u hrvatskome društvu tj. da korupciju omogućuje i štiti - politika i to kako ona na vlasti, tako i ona u opoziciji. U Hrvatskoj je politika, dakle, djelatnost koja bi po svojoj bîti trebala biti služenje općemu dobru svih hrvatskih građana, izopačena u tolikoj mjeri da zapravo rađa, njeguje i štiti zloćudni tumor koji prijeti uništenjem i samoga hrvatskoga društva i hrvatske države. Tragičnost takvoga stanja je to veća što takvu zloporabu politike njeguju i prakticiraju sve političke stranke koje su dosada participirale u vlasti, a sudeći po njihovoj šutnji i neaktivnosti na tome području i druge stranke ne bi bile bolje kad bi došle na vlast. Hrvatska je tragičnost i u tome što na svim područjima društvenoga života, gdje je god moguće steći materijalnu dobit, postoje čvrsto oblikovane i politički dobro zaštićene interesne skupine koje ne mare što upropaštavaju pojedince i određene skupine, oštećuju opće dobro i onemogućuju zdravi razvitak i stvarnu demokraciju u hrvatskom društvu. Razumljivo je da politika, jer je tako duboko umiješana, u hrvatskome društvu nikada ne će moći stati na kraj korupciji i da su sve priče o funkcioniranju pravne države, o trodiobi vlasti, o kontroli oporbe kako postupaju vladajući i slično - samo bacanje prašine u oči kako pojedincima, tako i općoj hrvatskoj javnosti - jer kako kaže narodna »vrana vrani oči ne kopa«.

Izlaz iz sadašnje mučne situacije ipak postoji: a to je vraćanje etike u politiku i formiranje političara novoga kova koji će politiku shvaćati kao služenje, a ne kao djelatnost za stjecanje povlastica za sebe i za svoje. Premda je jasno da višedesetljetno sustavno razaranje trajnih, vječnih vrijednosti, pa i etike, ne može ne ostaviti traga i na suvremenim političarima, ipak treba vjerovati da u hrvatskom narodu još ima časnih ljudi kojima je opće dobro, dobro hrvatske države, hrvatskoga naroda i hrvatske nacije važnije od svih osobnih povlastica. Potvrdili su to brojni hrvatski ljudi koji su žrtvovali svoje živote i svoje zdravlje za Hrvatsku i za opće dobro, pa treba očekivati da će ljudi takvoga kova znati osloboditi hrvatsko društvo i od zloćudnog tumora korupcije koji opasno prijeti i samom opstanku hrvatske države.