Na početku školske godine u mnogim obiteljima, posebno kod onih koje imaju vrtićku i školsku djecu događaju se stanovite promjene. Kako djeca, tako i roditelji susreću se s nečim novim što je često dotad za njih bila nepoznanica. Djeca vrtićke dobi, posebno oni koji su tek pošli u vrtić, kao i ona školske dobi - prvašići susreću se s novom sredinom, novim društvom, a i obveze su im drukčije. Bez obzira koje dijete bilo i koji se put polazilo u vrtić, i roditelji s njime prolaze prve njegove dane privikavanja na novu sredinu. O tome i o drugim problemima govori psihologinja Stanislava Džaja koja je prošla i edukaciju teorije izbora. Majka je troje djece i radi kao psihologinja u Dječjem vrtiću u Zagrebu.

Psihologinja Džaja ističe da na svakom početku, što je normalno, roditelji strepe, brinu za svoju djecu i razmišljaju o tome kako će se snaći u novoj sredini i na novome početku. »Zato je važno razgovarati sa stručnim osobama o svim nejasnoćama, raspitati se o svemu što je u tom trenutku nepoznanica za roditelja. Isto tako, o onome što roditelj smatra mogućom zaprekom i teškoćom za njegovo dijete, nužno je na vrijeme razgovarati. Dobra suradnja institucije koja brine o djetetu, bilo škole ili vrtića pridonosi bržoj i lakšoj prilagodbi djece i njihovu napretku u razvoju. Od samoga početka komunikacija između roditelja i odgojitelja mora biti otvorena i iskrena, vodeći na prvom mjestu računa o potrebama i interesu djeteta i obiteljskim potrebama«.

Roditelj mora biti informiran

»Postoje okviri koji se moraju poštivati. U njima se mora uvažavati drugoga i njegovu različitost. Sloboda ne znači da mogu raditi što žele, nego odgovornost za učinjena djela. Svako ponašanje proizvodi posljedice bilo loše ili dobre i za to smo odgovorni mi, a ne netko drugi. Razmišljanja da se meni događa nešto loše zato što je netko pogrešno radio prije mene, pogrešno je shvaćanje«, ističe psihologinja Stanislava Džaja.

Psihologinja Džaja ističe da je za dolazak djece u vrtić važno dobiti pravodobnu informaciju od stručne osobe, odgojitelja, psihologa. Činjenica je da je prvo odvajanje roditelja od djeteta stres kako za dijete i tako i za roditelje. Na to treba gledati normalno kao na prirodni proces prilagodbe djeteta koje dolazi u nepoznatu sredinu. Njegova prva reakcija je strah koji se iskazuje na različite načine. »Često roditelji znaju reći da će dijete plakati kad ga ostave samog u nepoznatoj sredini, u vrtiću. Sučeljavanje sa stvarnošću je potrebno svakome u životu i do njega mora doći. Tako i dijete reagira na novu sredinu i tu ne treba stvarati nikakvu paniku. To su sasvim normalne reakcije djeteta koje se sučeljava s nepoznatom okolinom. S vremenom, te reakcije postupno nestaju. Roditelji trebaju poslušati savjet odgojitelja što im može olakšati adaptaciju. Zato će dobiti upute u sredini u koju dijete dolazi. isti je postupak i s Slično je i s polaskom djeteta u školu. Prije nego dijete pođe u vrtić ili u školu, roditelj treba biti spreman za što je nužno prikupiti brojne informacije kako bi se djetetu olakšalo susret s novom sredinom«, kaže psihologinja Džaja.

O različitosti djece koja dolaze u novu sredinu psihologinja Džaja ističe da je razlika u osobnosti i vezanosti djece uz roditelje. Ima roditelja koji pretjerano vežu svoju djecu uza se. Ta djeca nisu dovoljno samostalna pa se teže privikavaju na novu sredinu. Primjerice, djeca istraživači ulaze i istražuju sve okolo, a kad sve istraže, na neki su način zasićeni novim prostorom. Psihologinja Džaja kaže: »Moram napomenuti da su se u vrtićima dogodile velike promjene. Tu se nastoji individualizirati program i svakom djetetu pristupiti pojedinačno, za razliku od škole, gdje se, kao roditelj gledam na dosadašnji školski sustav, često gazilo ljudsku osobnost. Isto tako nije dobro djecu odvajati, getoizirati ih bilo po sposobnostima ili po nekim drugim socijalnim kriterijima. Treba u djetetu podržati i poticati sve njegove potencijale i svima dati iste uvjete, jer radom se jako puno može postići pa često i nadoknaditi ono za što se smatralo da dijete nema talenta«.

Narušen je sustav vrijednosti

Psihologinja Džaja ističe da je sustav vrijednosti u hrvatskom društvu narušen. Najveći je problem narušena obitelj koja je svedena na užu obitelj: otac, majka i djeca. Tako su mlađi članovi uskraćeni o spoznaji šire obitelji. Na sve to utječe potrošačko društvo, »zapadna civilizacija«, mediji… Kad se promatraju današnji stil i ritam života, zorno se vidi da se ono što se nekoć dogodilo u pet generacija, sada događa u jednoj generaciji. Brzo se događaju temeljene životne promjene. Zato je za sve najvažnija jezgra, a ona je upravo u obitelji. Dobar brak i obitelj ključni su za normalni odgoj i prihvaćanje životne stvarnosti. Ne mora značiti da će loš brak i loša obitelj imati isključivo loš ishod jer se dijete i mlada osoba može izboriti. Ali za to mora biti i briga društva.

Komentirajući utjecaj medija na djecu i njihovo ponašanje u društvu psihologinja Džaja kaže da je važno za malu djecu kao i za one višeg uzrasta da imaju podršku roditelja. »Nije važno samo nuditi i raditi za njih, nego treba raditi s njima. Važno je biti što više s njima, zajednički dijeliti njihove aktivnosti. Njima će biti ugodno što roditelji rade s njima, lagano će im i jednostavno implementirati ono što im treba. Roditelj je za djecu najvažniji u životu«, kaže majka troje djece Stanislava Džaja.

Treba mijenjati sebe a ne druge

O hiperakivnsoti koja se često spominje u vrtićima i školama psihologinja Džaja kaže: »Mora se razlikovati hiperaktivnost kao razvojna teškoća i crta osobnosti. Pritom treba imati široke granice i vidjeti gdje završava crta osobnosti i počinje patologija. Dijete, ako je bistro, malo živahnije i na taj način uči i igra se, sasvim normalno je i njemu treba prilagođivati program. Treba promatrati djecu, uočavati njihovu razinu i nadograđivati je. Zato bi procjenu o hiperaktivnosti trebalo prepustiti stručnjacima, a ne govoriti o tome paušalno«.

Govoreći o agresivnosti kod djece psihologinja Džaja ističe da se ponekad dijete proglasi agresivnim, a ono u biti treba malo više ljubavi i pažnje. Druga je stvar ako to stručnjaci dijagnosticiraju. »U našem društvu svatko se bavi svačim; i pozvani i nepozvani, stručni i nestručni. Tako paušalne i subjektivne procjene prenose ljudi koji su nezadovoljni svojim životom. U stvarnosti oni često okrivljuju druge. Zadovoljni ljudi traže kompromis. Osoba koja ima osjećaj vlastite krivnje teško može priznati nešto samoj sebi pa za svoje propuste nastoji optužiti i naći krivca u nekome drugom. To je razlog što se često omalovažavaju učitelji, prosvjetni djelatnici i drugi stručnjaci koji sudjeluju o odgoju i obrazovanju mladih. Uvijek je lakše prebaciti svoju odgovornost na drugoga. Ako nemam dovoljno povjerenja u struku koja se bavi mojim djetetom, onda se treba zapitati na koji način se može djelovati. Moramo biti svjesni toga da možemo mijenjati sami sebe, a ne nekoga drugoga«.

Mladi od odraslih traže primjer

Psihologinja Džaja ističe da je djeci u svakoj fazi razvoja i odrastanja potreban šport koji je poprilično zanemaren u školama. Isto je i s glazbom koja oplemenjuje mladoga čovjeka. Treba je više u školskim programima, jer ona djeluje opuštajuće u današnjim stresnim situacijama.

Danas, nažalost djeca previše sjede pred računalom. Računalo može pružiti puno, ali što dijete uči u socijalnim kontaktima, ne može nadoknaditi na računalu. Pretjeranim sjedenjem za računalom potiče se u njemu izoliranost koje je ionako sve više u društvu. »Osobe se izgrađuju u odnosu prema drugima. Zrcale se u drugima, u svojim vršnjacima, prijateljima obiteljima. Zato su im potrebni uzori kojih je danas sve manje. Danas djeci nije lako, a nije lako ni roditeljima živjeti u društvu u kojem osobe sumnjivih moralnih i drugih vrijednosti zauzimaju elitna mjesta u društvu. To se odnosi u prvom redu na korumpiranost pa nadalje. U tome vidim veliku ulogu Crkve, obitelji i vjere. Traženje dobroga je u ljudskoj prirodi. Svaka osoba teži za savršenstvom i za dobrim. Mladi traže nekoga kome bi mogli vjerovati. Uloga i dužnost roditelja, Crkve, društva je da im u tome pomognemo. Korumpirano društvo, društvo tranzicije, ovo što se kod nas događalo, svakako je nešto što ne može djeci pomoći u pozitivnom odgoju i dobrom izboru. Kao roditelji htjeli bismo često djecu zaštiti od svakoga zla. To je pogrešno jer se onda u životu ne mogu nositi sa stvarnošću. Život nije ravna linija. Slikovito rečeno, mi ne biramo cestu. Kao roditelji moramo malo podučiti dijete kako voziti. Dijete se ne smije bojati dobrih ni loših iskustava. Tako je i na početku škole i na početku vrtića. Malo je djece koja se ne mogu prvi dan prilagoditi novoj sredini. Ne treba plašiti i opterećivati dijete da će nova sredina ostaviti na njega negativan trag i da će ga slomiti. Dijete treba hrabriti, daviti mu podršku i u njemu gajiti nadu«.

Crkva se mora otvoriti konkretnom životu

Kao zrela osoba i vjernik, za sebe sve više tražim sadržaje u Crkvi. U ovim vremenima narušenih moralnih vrijednosti Crkva bi trebala imati veće mjesto u odgojnom smislu. Premalo je otvorena svagdašnjem životu i problemima koji muče konkretnog čovjeka. Postavljaju se načela koja su uvijek vrijedila i vrijede, ali treba ih prilagoditi današnjici. Za razliku od vremena moje mladosti dobiva se dojam da se previše djeluje s pozicije dijeljenja lekcija. Mišljenja sam da u Crkvi odgovorni, ukoliko žele nekome nešto ponuditi, trebaju s njim izgraditi dobar odnos. Tako je važno doći do mladih osoba, poznavati njihove potrebe pa im onda nešto ponuditi i s njima raditi. Kad se promatra prošli papa Ivana Pavao II. evidentno je da mladi vape za takvim uzorima. Crkva bi se trebala više otvoriti i ne dijeliti lekcije, nego tražiti put svojim sadržajima i načinima rada kako bi privukla ljude. Treba otvoriti dvorišta na drugi način i okupiti mlade.

Komentirajući sve češće razmišljanja kako je ljudsko djelovanje, pogotovo duhovno, povezano s njegovim pretcima te da se pojedinci iscjeljuju u korijenu, psihologinja Džaja kaže: »Postoje okviri koji se moraju poštivati. U njima se mora uvažavati drugoga i njegovu različitost. Sloboda ne znači da mogu raditi što žele, nego odgovornost za učinjena djela. Svako ponašanje proizvodi posljedice bilo loše ili dobre i za to smo odgovorni mi, a ne netko drugi. Dakle svatko je odgovoran za svoje ponašanje. Razmišljanje da se meni događa nešto loše zato što je netko pogrešno radio prije mene pogrešno je shvaćanje. Gledajući kao vjernik to isključuje slobodu koju je Bog dao čovjeku. Slikovito rečeno, mi ne možemo birati put kojim idemo ili vozimo, ali možemo birati način vožnje. Ne možemo reći: mi smo nesretni zbog toga što se nama dogodilo nešto u životu, a nekome se drugom nije dogodilo. Imamo okolnosti u kojima jesmo, ali imamo slobodu iz koje slijedi izbor«, zaključuje psihologinja Stanislava Džaja.

Naglasak na međuljudskim odnosima Psihologinja Džaja pohađala je edukaciju teorije izbora ili realiteta. »Uvijek sam smatrala da nešto u životu možeš napraviti sam, da ti nije kriva povijest, da nisi gonjen nagonima, da ti nije krivo djetinjstvo ili nekakvi niži refleksi. Treba biti svjestan da se ne može uvijek dobiti ono što čovjek želi, ali dobije dio onoga što treba. Teorija izbora temelji se na četiri potrebe psihičke naravi, a one koje su fiziološke, na njih se ne osvrće jer se one ionako same po sebi zadovoljavaju. To su potreba za slobodom, potreba za ljubavlju, pripadanjem, potreba za uvažavanjem, važnosti i potreba za zabavom. One nemaju prioritet jedna nad drugom. Sve su jednako važne. Važno je da je svako ponašanje cjelovito, svrsishodno. Tu teoriju birala sam jer daje moćno oružje svima, od onih najmanjih jer svi se rađamo s tim potrebama, do onih većih da mogu nešto napraviti sa svojim životom. Traži odgovornost za sve naše aktivnosti, za sve naše odnose i stavlja naglasak na važnost međuljudskih odnosa«.