Prosječan hrvatski građanin danas ne može doći do jasnoće što se stvarno događa u nastojanjima i uvjetovanjima glede pristupa Republike Hrvatske Europskoj uniji. Kad bi postojala ta realna jasnoća, to bi puno značilo za sve hrvatske građane jer bi ipak mogli nekako nazirati svoju budućnost, a bez te jasnoće raste tjeskoba. Naime, sve je očitije da vlasti i političke elite bez obzira na stranačku pripadnost ili ne će, ili ne znaju ili ne smiju razvijati postojeće hrvatske potencijale u gospodarstvu pa se nezaposlenost ne smanjuje, umirovljenicima, posebno novima, sve je teže, nastavlja se izumiranje pučanstva i depopulacija ionako preslabo nastanjenih seoskih područja, stranci sve više kupuju nekretnine preko fiktivnih ili samo za to registriranih tvrtki ne plaćajući ni pripadajući porez državi... a pozornost javnosti sustavno se svim sredstvima, osobito medijima, odvraća od tih i sličnih gorućih pitanja.

Pristupanje Hrvatske EU-u vezano je uz veoma ozbiljne poteškoće pa je potreban zagovor sv. Marka Križevčanina

Kako bi hrvatski građani mogli imati jasnoću glede pristupa Hrvatske Europskoj uniji kad su npr. na dvodnevni neformalni sastanak ministara vanjskih poslova EU-a u grad Lappeenranta u Finskoj prošlog vikenda pozvane od država kandidata samo Bugarska i Rumunjska, a ne i Hrvatska. Na novinarsko pitanje zašto nije pozvana i Hrvatska finski predstavnik dao je diplomatsku potpuno neobvezujuću izjavu kako se proces širenja EU-a sigurno nastavlja - nudeći na taj način makar jeftinu utjehu. Pozornosti ne smije promaknuti izjava austrijskog političara Erharda Buseka, koji je, bez javnosti vidljivoga i razumljivoga povoda, iz Beča najavio da bi Hrvatska mogla u EU ući tek 2014. godine. On je kao koordinator Pakta o stabilnosti u kojem su države sljednice bivše SR Jugoslavije uključujući i Hrvatsku, a koje službena eu-birokracija jednostavno naziva Zapadnim Balkanom, vjerojatno dobro informiran, a i sam radi na učvršćenju i što snažnijoj povezanosti toga Zapadnog Balkana koji je u stvari bivša Jugoslavija minus Slovenija a plus Albanija, a u kojem po uvjerenju gotovo svih hrvatskih građana Hrvatskoj uopće nije mjesto.

U tom kontekstu pozornost javnosti zaslužuje ovih dana objavljen podatak, koji nitko nije demantirao, da je još davne 1991. Jacques Delors u Zagrebu izjavio »da Bruxelles nikako ne namjerava jugoslavenskim republikama pojedinačno financirati pristup tadašnjoj Europskoj zajednici«. Na tragu te i danas vrlo žive politike u Zagrebu je 2000. održan tzv. »balkanski summit« s ciljem iniciranja i oblikovanja regije Zapadni Balkan, a danas se ta politika nastavlja u pritiscima za stvaranje zapadno-balkanske carinske i trgovačke unije. Istina je da su mnogi političari, kako domaći tako i iz EU-a, znajući očito za otpor hrvatske nacije takvim povezivanjima, tješili i političare i narod neobvezujućim izjavama o pojedinačnom pristupu zemalja Zapadnog Balkana EU-u. Istina je da je Hrvatska inicirala da se umjesto te njoj neprihvatljive carinske i trgovačke unije oživi CEFTA u koju bi osim balkanskih zemalja ušle i Ukrajina i Moldavija, no kako u javnosti nema govora o realizaciji toga projekta, veliko je pitanje hoće li ikada biti realiziran.

Bolna je i činjenica da su Bugarska i Rumunjska već na početku svojih pristupnih pregovora dobile i termin ulaska u EU, a kad je Hrvatska započela svoje takve pregovore s EU-om onda nije dobila nikakav termin te ga nema ni danas, a javnosti se dobacuje floskula kako je od datuma ulaska važnije da se Hrvatska za nj što bolje pripremi, a da se istodobno baš na tom planu sustavno i namjerno premalo čini. Vlasti, koje spremno slušaju diktat iz EU-a pa idu u gradnju 3600 i kupovinu još 400 stanova za one koji su ih napustili premda su najslužbenije s najvišeg vrha bili pozivani da ostanu, vjerojatno će se teško oduprijeti i drugim zahtjevima koji se kose s legalnim, legitimnim i objektivnim hrvatskim nacionalnim interesima. Uostalom, jesu li hrvatske vlasti makar pokušale kapitalizirati nepravedne ucjene kojima je Hrvatska bila izložena zbog bijega generala Gotovine za kojega je haška tužiteljica »znala« da je u Hrvatskoj i nadohvat hrvatskih vlasti, premda je činjenica da je sve vrijeme bijega bio izvan Hrvatske?

Očito je da je pristupanje Hrvatske Europskoj uniji vezano uz brojne i veoma ozbiljne poteškoće te da se hrvatske vlasti moraju neizmjerno odgovornije postavljati glede zaštite i promicanja hrvatskih nacionalnih interesa. Nije pretjerano reći da su te poteškoće tako velike da ih hrvatska politika i kad bi bila puno odgovornija jedva može riješiti. U hrvatskoj povijesti takvo stanje više se puta očitovalo, a svima je u sjećanju nedavno doba kad je Hrvatska nenaoružana i bez vojske bila brutalno napadnuta te bi sama po logici politike bila morala propasti, no to se ipak nije dogodilo, a mi vjernici znamo da se to nije dogodilo jer Bog, koji je jedini gospodar povijesti, to nije dopustio.

Ovih dana, upravo 7. rujna, hrvatski katolici slave blagdan sv. Marka Križevčanina, mučenika koji bi za vjernike mogao biti zaštitnik hrvatskog naroda i Hrvatske na putu eurointegracija. Naime, Marko Križevčanin, čovjek, vjernik i svećenik izgrađena hrvatskoga nacionalnog identiteta, doista je, ostajući ono što on stvarno jest, poštivao i pripadnike drugih naroda i druge narode jer mu je Bog dao te je živio i surađivao s Austrijancima, Talijanima, Nijemcima, Slovacima i Mađarima. Postavši u najsuvremenijem smislu pravi Europljanin a ne gubeći ni časa svoj izvorni hrvatski identitet, Marko Križevčanin trebao bi biti hrvatski nebeski zagovornik na putu u europske integracije, a da pritom hrvatski narod ne izgubi ni svoj nacionalni ili kulturni identitet niti svoj ponos ili dostojanstvo. A bez molitve i bez Božje pomoći ni te poteškoće ne će biti prevladane.