23. nedjelja kroz godinu - B: Iz 35, 4-7a; Jak 2, 1-5; Mk 7, 31-37

Predvodnici novoga Božjeg naroda trebaju crpsti snagu od Duha Božjega kako bi razborito i mudro obnašali svoju službu. Ne bi im se smjelo dogoditi da svoje uporište imaju u političkim i ekonomskim moćnicima. Osnivač Crkve nije bio pristran, nije gledao tko je tko, nego je po istini učio putu Božjem, jer se dao voditi isključivo od Duha koji vodi i dovodi u puninu života.

Biblijski stručnjaci Izaijinu knjigu dijele na tri dijela. Prvi dio do uključivo 39. poglavlja pripisuju Prvom Izaiji, koji je živio u Jeruzalemu između 740. i 701. god. prije Krista. Drugi dio od 40. do 55. poglavlja Drugom Izaiji, koji je djelovao u narodu Hebreja za vrijeme njegova babilonskog zarobljeništva nakon razorenja Jeruzalema 587. pr. Kr. pa do povratka nakon 538. pr. Kr. Treći dio od 56. do 66. poglavlja nastao je poslije povratka iz zarobljeništva i potječe od Trećeg Izaije koji je djelovao između 537. i 520. pr. Kr. Ovonedjeljni odlomak je iz teksta kojeg je napisao Prvi Izaija. Asirci su 721. osvojili i opljačkali Sjeverno izraelsko kraljevstvo i većinu naroda odveli u zarobljeništvo, a na njihova područja naselili strance. Južno kraljevstvo je također bilo velikim dijelom osvojeno, ali sam Jeruzalem nije. Izaija je u Jeruzalemu upozoravao kraljeve i narod da budućnost treba graditi na istini i pravdi, a ne na varljivom savezništvu s Asircima ni s Egipćanima. Jedino Jahve-Bog, unatoč svemu što se dogodilo, može sve obnoviti i spasiti. Hrabrio ih je: »Budite jaki, ne bojte se!« Izaija je imao duboku i čvrstu vjeru u Boga budućnosti u kojoj će osvajači doživjeti svoju propast, a narod vjere i nade oslobođenje i procvat. Prorok je budio pouzdanje u Božju riječ jer je vjerovao da oni koji se njome hrane nisu slijepi kod zdravih očiju, već da proniču u daleku budućnost. Vjerovao je da neće biti ni gluhi za nadolazeći glas utjehe te da neće ostati nepomični, već da će hrabro ići naprijed.

Prvi članovi kršćanskih zajednica bili su uglavnom siromasi. Postupno su im se pridruživali i oni koji su u društvu bili čašćeni i privilegirani zbog imetka ili položaja, pa su i pojedini predvodnici kršćanskih liturgijskih skupova prema takvima postupali blagonaklonije nego prema siromasima. Oni koji su se isticali odijelom, nakitom i društvenim položajem imali su na liturgijskim slavljima počasna mjesta. Tako se donekle i u kršćanstvo uvlačilo ono što ni u društvu nije bilo ispravno, a to je diskriminacija koja je nespojiva s duhom evanđelja Isusa Krista, kojemu su i sami protivnici priznavali da nije pristran (vidi: Mk 12,14). U ulomku iz Jakovljeve poslanice pristranost se osuđuje. Izgleda kako je diskriminacija teško iskorjenjiv porok, jer među narodima svijeta, nažalost, postoje diskriminacije po političkoj, ekonomskoj, nacionalnoj, rasnoj, spolnoj, konfesionalnoj i inoj osnovi koje znaju prijeći u nesnošljivost koja dovodi do mržnje, osvete i istrjebljivačkih pothvata. Oni koji su primili riječ Božju trebali bi biti svjesniji da im je ta riječ dana zato da donosi rod ne samo mirnog postojanja jednih uz druge, nego međusobnog suživljavanja iz svijesti da svi u biti imaju jednako ljudsko dostojanstvo, jer su svi sinovi i kćeri jednoga Boga stvoritelja.

Kod nas i u svijetu postoje zdravstveno-humanitarne ustanove koje su trude oko olakšavanja života onima kod kojih je došlo do poremećaja ili zakazivanja pojedinih faktora pa je zbog toga njihov razvoj otišao u krivom pravcu te su se, nažalost, gluhi i nijemi rodili ili su takvima postali. Prema takvima bi trebalo izrazito humano postupati. Toga je bio svjestan Isus iz Nazareta. Njegov susret s gluhonijemim čovjekom bio je osoban i human. Isus je poštivao mentalitet vremena u kojem je vladalo uvjerenje kako pljuvačka ima moć ozdravljenja, ali glavni naglasak u postupku ozdravljenja Isus je stavio, kako nas izvještava i evanđelist Marko, na upiranje pogleda u nebo, na molitvu nebeskom Ocu od kojega je jedino moguće očekivati čudo. Njegova molitva bila je uslišana zato da bude potvrđeno njegovo naviještanje novoga svijeta, kraljevstva Božjega u kojem, na kraju krajeva, više neće biti nikakvih fizičkih ni duševnih nedostataka. Ako se ne zaustavimo isključivo na fizičkom čudesnom ozdravljenju već to čudo shvatimo i u prenesenom smislu, onda nam Isusova aramejska pozivna riječ »Effata - Otvori se!« znači poziv na otvaranje dijalogu za istinu i pravdu, koji ne smije biti dijalog »gluhih« već težnja za zajedničko usuglašavanje etičkih i moralnih načela. Ta riječ trebala bi davati i poticaj da otvaramo svoja usta i progovaramo riječi obrane za osobu koja je ušutkana zastrašivanjem, prijetnjom ili nasiljem.