Treba razlikovati uvjetnu i bezuvjetnu željenost djeteta. U prvom slučaju majka želi i voli dijete ne zbog samog djeteta, nego zbog nekih za nju relevantnih, a za samo dijete potpuno nevažnih razloga, kao što su naprimjer želja da se nečim ispuni brak, da se zadovolje običaji sredine za određenim brojem djece, da se pomoću djeteta riješi vlastita unutarnja napetost i neuroza, da se zadovolji muž itd. Dijete je tu u funkciji nečega što je potrebno majci. Ono je uvjetno voljeno, ne zbog sebe, nego zbog neke određene funkcije koju ispunjava u životu majke ili obaju roditelja. Majka je rijetko toga svjesna i prema takvom stvarnom stanju svoga majčinstva kritična.

U drugom slučaju dijete je željeno bez posebnih uvjeta. Želi se njegova sreća, njegovo napredovanje, njegov samostalni razvoj, njegovo osamostaljivanje, individuacija, pa u stanovitom trenutku i potpuno odvajanje. U tom slučaju majčinska ljubav se bitno ne mijenja bez obzira na drukčiji i neočekivan razvoj djeteta. Takvu majčinsku ljubav možemo nazvati nesebičnom, stvarno orijentiranom prema ličnosti djeteta i njegovom samostalnom razvoju. Takav oblik emocionalnog prihvaćanja djeteta pretpostavlja zdravu ličnost roditelja, sigurnu u sebe i zadovoljnu sobom u braku, obitelji i društvu.

Dijete dakle može biti prvotno neželjeno, naknadno željeno, naknadno neželjeno, prvotno uvjetno i bezuvjetno željeno. To su, izuzevši primarne, manifestne neželjenosti djeteta, rezultati različitih kvaliteta majčinske ljubavi.

Sjećam se razgovora sa 16-godišnjom djevojkom i njezinim roditeljima. Na majčino pitanje kćerki: »Pa što bi ti zapravo htjela?«, ona je odgovorila; »Da me pustiš na miru i počneš više brinuti o sebi i tati«. Koliko god taj odgovor izgleda bezobrazan i drzak, on ima u sebi i mnogo istine. Kćerka poručuje majci da se okrene sebi i svome mužu, da živi više s njim a ne toliko s njom, da joj da prostora i za vlastiti razvoj. Vjerojatno bi mnoga djeca, kad bi smjela kazati što misle i kad bi se to usudila, nešto slično kazala svojim roditeljima.

Jednom drugom prilikom u skupini mladića i djevojaka razvio se razgovor o sukobu generacija. Jedan je mladić uzviknuo: »Kakav sukob generacija! Moji roditelji ne znaju razgovarati ni međusobno a kamoli sa mnom.«

U jednom i drugom slučaju djeca poručuju roditeljima da se počnu baviti i sobom, da razgovaraju i o sebi i svojim odnosima, a ne da se samo bave njima i sav svoj život svedu na odnos s njima. Smatram da se tu negdje nalazi i put prema kvalitetnoj majčinskoj ljubavi. U njoj ne smije biti ni previše ni premalo ljubavi, brige i bavljenja djetetom. Djetetu smeta i šteti i previše i premalo majčinske ljubavi. I tu je važno doziranje. Majčinska ljubav je slična lijeku. Ako se daje u previše malim dozama, ne djeluje, a ako se uzima u prevelikim, šteti. Tu »ljekovitu« srednju dozu majčinske ljubavi treba pronaći, pa će djeca biti sretnija, zadovoljnija, a i zdravija.