Energetska kriza je kriza ljudske pohlepe, a ne kriza energenata. U traženju novih izvora energije pretpostavlja se da je današnja neumjerena potrošnja neupitna i opravdana, stoga biogorivo ne može biti nikakvo konačno rješenje.
Izvori fosilnih goriva prilično su iscrpljeni, a njihova masovna upotreba opterećena je teškim političkim i ekološkim posljedicama. Stoga se traže alternativni energenti koji su lako dostupni i koji ne uzrokuju pretjerano zagađenje prirode. Na prvi pogled, biogorivo (biodizel, bioetanol) dobiveno preradom uljane repice, soje, suncokreta ili kukuruza, predstavlja optimalno rješenje kao zamjena za konvencionalna motorna goriva. Omogućuje se sigurna opskrba energijom, smanjuje se emisija stakleničkih plinova, a proizvodnja biogoriva otvara nova radna mjesta...
Hrana ili gorivo?
Međutim, mnoge udruge za zaštitu prirode već godinama upozoravaju da masovna proizvodnja biogoriva može biti vrlo štetna za okoliš. Nedavno je i prof. Peter Crane, vodeći svjetski stručnjak u području paleontologije i biologije biljaka, izjavio da je potrebno uočiti opasnosti koje u sebi krije globalni optimizam nove, alternativne energije: »Svijet mora postati svjestan opasnosti koje donosi masovna proizvodnja biogoriva«. Prof. Crane je glavni autor globalne strategije Ujedinjenih naroda za očuvanje biljnih vrsta i dobro je upoznat s posljedicama naglo povećanog uzgoja žitarica i drugih usjeva (monokultura!) potrebnih za proizvodnju goriva: »Intenzivna proizvodnja usjeva za biogorivo prijeti uništavanjem preostalih šumskih područja, opsežnom kontaminacijom tla i podzemnih voda uslijed upotrebe umjetnih gnojiva i pesticida, te pretjeranom potrošnjom vode potrebne za navodnjavanje zasijanih područja«.
Nedavno objavljena studija američkih znanstvenika također upozorava na ekološku i ekonomsku cijenu biogoriva (PNAS 2006,103,11206). »Cjelokupan urod kukuruza i soje, koji se trenutno u SAD koristi za hranu, dovoljan je za proizvodnju samo 6 posto današnjih potreba za dizelskim gorivom«, upozoravaju Jason Hill i suradnici. Ti podaci upućuju na paradoks situacije u kojoj razvijene zemlje hranu pretvaraju u »benzin«, dok u nerazvijenim zemljama ljudi umiru od gladi. »It is not a free lunch« (biogorivo nije besplatan ručak!), podsjeća Peter Crane »nezasitne« građane zapadnih zemalja.
Rasipanje budućnosti
Čini se da je od vrste goriva mnogo važnije pitanje količina goriva koja se svakodnevno troši. Temeljni ekološki problem »stoljeća nafte« jest neumjerena potrošnja, generirana komocijom i pohlepom. Stoga će ekologija svakog novog energenta biti obilježena istom etiketom nepodnošljive potrošnje. Zemlja nema kapacitet da bez teških posljedica »podnosi« neumjereno rasipanje energije. Fahrudin Novalić, u svojoj kritici mita napretka i cinizma rasipanja, takvo neodgovorno ponašanje naziva »rasipanjem budućnosti« (vidi GK 51/2005).
Energetsku krizu ne može riješiti novi izvor energije. Energetska kriza je kriza ljudske pohlepe, a ne kriza energenata. U traženju novih izvora energije pretpostavlja se da je današnja neumjerena potrošnja neupitna i opravdana, stoga biogorivo ne može biti nikakvo konačno rješenje. Ispušnih plinova biodizela, premda manje toksičnih, bit će u atmosferi onoliko više koliko je potrebno za nastavak rasta i razvoja prema mjeri »zapadnih« prohtjeva.
Pitanje o smanjenju potrošnje i rasipanja energije nije vezano za vrste tehnologija, nego za čovjeka i njegov način života. Pritom je potreban novi oblik ekoloških odricanja, smanjenje potrošnje uslijed smanjenih potreba, želja i prohtjeva... Prema Kompendiju o socijalnom nauku Crkve (486) »teški ekološki problemi zahtijevaju stvarnu promjenu mentaliteta koja bi dovela do prihvaćanja novih životnih stilova«.
Etički izazovi u nadolazećem »stoljeću okoliša« nisu otkrića novih goriva, već ponovno pronalaženje mjere, proporcionalnosti i osjećaj za granice. Pleoneksiju i kulturu pohlepe, induciranom znanstveno-tehnološkim otkrićima, treba zamijeniti kulturom umjerenosti i univerzalne solidarnosti (koja se odnosi i prema budućim naraštajima).
