Sjećam se majke 19-godišnjeg sina koji je bio nada i ponos svojih roditelja, poslušan, dobar, pametan i marljiv. Nakon vrlo uspješno položene mature i odličnog prijamnog ispita za fakultet, a neposredno prije odlaska u vojsku, najednom, iz čistog mira počeo se čudno ponašati. Tvrdio je da ga policija prati, da svi o njemu govore, da mu se na ulici smiju, da čuje neke glasove koji mu ne daju spavati ni misliti itd. Majka je došla s njim k meni u ambulantu. Uočio sam kod sina manifestnu duševnu bolest i primio ga u bolnicu, gdje je ostao dva mjeseca. Stanje mu se nešto poboljšalo, ali više ništa od studija. Nakon godinu dana ponovno se njegovo psihičko stanje pogoršalo i opet je bilo potrebno bolničko liječenje. Nažalost, razvila se kronična duševna bolest. Sjećam se jednoga razgovora s majkom kad mi je govorila: »Pa zar sam doista ja kriva što je obolio? Muž mi to stalno predbacuje. Tvrdi da sam ga razmazila, da sam ga onesposobila za život, da sam ga izludila. U kući je sada pakao. Ja plačem. Muž je počeo piti, a sin se zatvara u svoju sobu i šuti. Ne mogu to više izdržati. Pomišljam i na samoubojstvo...«

Možemo se pitati: Koliko su zapravo majke krive za neuspjeh odgoja svoje djece? Radi se o kompleksu krivnje i vlastite odgovornosti za budućnost djeteta, njegovo psihičko zdravlje ili bolest, njegovo društveno prihvatljivo ili neprihvatljivo ponašanje, njegov životni uspjeh ili neuspjeh.

Mnogi stručni autoriteti pisali su, a neki i danas pišu o »shizofrenogenim majkama«. To bi bile majke koje svojim ponašanjem prema djetetu uzrokuju kod njega tešku duševnu bolest shizofreniju. Neki govore o »pretjeranom majčinstvu«, koje je izvor svih budućih zala, manjkavosti i neuspjeha djeteta. Napadaju se majke koje se previše brinu za djecu, ali i majke koje se premalo brinu o njima, a pogotovo one koje djetetu izravno nanose zlo.

Moje je mišljenje da nema majke koja želi zlo svom djetetu (barem ne svjesno!), da ne postoji nikakva majka koja bi bila jednoznačni uzrok poremećaja svoje djece i koju bi zbog toga trebalo staviti na optuženičku klupu. Postoji, međutim, bezbroj majki koje ne vide što se zapravo događa u njima i u odnosima njih i djece, koje nemaju uvida ni u sebe ni u svoje odnose s djetetom, koje misle da rade najbolje a zapravo štete i sebi i djetetu. Postoje majke koje misle na kvantitetu ali ne i kvalitetu ljubavi prema svom djetetu. Majka nije nikada jedini krivac onoga što se događa s djetetom! Majkama treba pomoći. Ne smije se dozvoliti da postanu žrtve neopravdanog očajavanja nad sobom i svojim majčinstvom. Svi smo mi na neki način »majke« svoje i ostale djece koja rastu kraj nas!