Stara je latinska izreka: Uredna ljubav počinje od sebe (Caritas ordinata a se incipit). To nam potvrđuju i psiholozi, da, naime, ne možemo ispravno voljeti druge ako prije sebe ispravno ne volimo. Važan je također u toj izreci i atribut uredna koji objašnjava samu riječ i sadržaj ljubavi. Kao i ona izreka svetoga Augustina: Ama et fac quod vis - Ljubi i čini što hoćeš. Ljubav, naime, na koju se tako često pozivamo, ako je usredotočena samo na svoju korist, probitak, užitak, jedva da se može nazivati ljubavlju, jer u biti ona zarobljava drugoga, premda se čini da onomu koji ljubi daruje najvišu slobodu. Niti je usredotočenost na sebe sloboda, niti takva usredotočenost dopušta drugome da uživa u slobodi.

Bog koji je ljubav po svojoj naravi i definiciji, apsolutno je slobodan, jer je posve usmjeren prema drugima, svojim stvorenjima, koje neprestano obdaruje svojim darovima, a oni su samo raskošna lepeza ljubavi u čijoj nas punini On želi imati. U biti On nam vazda daruje sebe u tim svojim darovima. Prepoznati u darovima takva Darovatelja i zahvalno živjeti kao obdareni, doista znači prepoznati i druge kao dar Njegove ljubavi. A s darom se doista lijepo i uredno postupa. S toga vidika je očito kako mnogo toga što kitimo riječju ljubav ni najmanje ne odgovara onome kakvom je želimo prikazati, već naprotiv, nazivajući ljubavlju ono što je izravna ili neizravna sebičnost, karikatura je ljubavi. Kako je žalosno čuti sintagmu voditi ljubav. Voditi se može pas. A ljubav nije pas. Ljubav se može jedino darovati ili primiti, a to znači živjeti u slobodi i dostojanstvu darovanoga ili primljenoga dara u zajedništvu s Darovateljem i s obdarenima.