»Nomen est omen« ili »ime je znak«, mudro su kazali stari Latini, a naš puk često voli dometnuti kako se »imena luda nalaze posvuda«. Uistinu, i prema tim dvjema izrekama vidljivo je kako svako vrijeme nosi svoje.

Naime, u ne tako davnoj prošlosti imena su se dobivala po nekim posve drukčijim kriterijima. Ona su imala posebno značenje, bila su istinski znak. Danas, pak, slijedeći holivudsku tradiciju, i u naše se podneblje »provukla« ideja koja bi se jednostavno mogla sažeti u četiri riječi: što luđe to bolje. Ne razmišljajući kako će djetetu biti kad odraste, roditelji pribjegavaju različitim, njima očito zabavnim metodama smišljanja imena za djecu. Tako sve češće u hrvatskim tabloidnim tiskovinama možemo pročitati kako je netko svoje dijete nazvao prema poznatom inozemnom nogometašu, ili pak nekoj glumačkoj/pjevačkoj zvijezdi. Ta nova »filozofija« otišla je toliko daleko da se imena dijele na sretna i nesretna, raspravlja se o njihovu numerološkom značenju itd.

Iako mnogima šašavo i zabavno ujedno znači i simpatično, ime nikako nije, niti je ikada bilo, besmisleno. I u Bibliji ono zauzima iznimno važno mjesto. Od samoga Božjeg imena do ostalih biblijskih likova, čija su imena najčešće prilično precizno karakterizirala njihove osobine. Bila su im svojevrsna osobna iskaznica. Prorok Izaija zapisuje Božju riječ Izraelu: »Imenom sam te zazvao: ti si moj!« (Iz 43, 1). Upravo to svjedoče i roditelji odabirući ime svom novorođenčetu. Bog svakoga čovjeka zna po imenu i obraća mu se kao svome sugovorniku i suradniku.

Zanimljiva je činjenica da ime koje nas prati i obilježava kroz čitav život ne biramo sami nego nam ga po svom izboru dodjeljuju roditelji te uža ili šira rodbina. Danas je takva praksa uobičajena gotovo svagdje u svijetu, iako su postojali narodi poput prastanovnika Australije i Indijanaca koji su činili drugačije. Tako su Praaustralci svoje životno ime sami odabrali u odraslijoj dobi prema osobnosti, dok su se prije toga služili privremenim imenom. Dječaci Indijanaca ime su dobivali prema nekom velikom pothvatu kada bi postajali ratnici. Nama koji smo ime dobili rođenjem ponekad je teže pronaći našu osobnost u njemu. No veza između imena i osobnog identiteta neprijeporno je važna jer o tome govori činjenica većeg broja ljudi koji mijenjaju ime ili si nadijevaju umjetničko. Važna je za međuodnos s okolinom, ali i za prihvaćanje onoga što jesmo, jer ime znači pripadnost jednom narodu, jednom vremenu i jednoj određenoj obitelji. No to isto ime može biti i uzrok odbacivanja i poruge okoline što na kraju dovodi do neprihvaćanja samog sebe. Ime tuđe narodnosti, vjere i sl. često je uzrok predrasuda jer se po imenu zaključuje o osobnosti i karakteristikama određenog čovjeka. Tako nije rijetkost čuti: »Netko tko se tako zove ne može biti dobar.« Problem imena i osobnosti može biti i površnije prirode no jednako tako neugodan. Govore li imena poput Vjerana, Mirne, Vedrana, Tajne i Vječne o njihovim osobinama i identitetu ili je riječ o idealu koji njihova imena označuju? Određene poteškoće mogu stvoriti i roditelji koji želeći biti ispred svog vremena nazivaju djecu »avangardnim« imenima. Djeca, i kada odrastu, teško se mogu identificirati s imenom zbog kojeg su kroz djetinjstvo izrugivani. Ime kao takvo ne sažima nužno naš identitet, no sigurno je određena naznaka i pokazatelj osobnosti koja se iza njega krije.

Ovaj put pozabavili smo se temom koja je ljudima najčešće navrh jezika - imenima. Otkuda potječe ime Boga i zašto ga se različito naziva? Što su imena značila u biblijskim tekstovima? Je li ime pokazatelj čovjekova karaktera i/ili uzrok predrasudama? Kakva se sve bizarna imena pojavljuju u društvu i pod čijim utjecajem? Što je utjecalo na hrvatska imena?

To i još mnoštvo zanimljivosti možete pročitati u tiskanom izdanju Glasa Koncila.
Zanimljivost je i 100. pjevački zbor u našoj već dobro poznatoj rubrici u kojoj predstavljamo zborove mladih. Jubilejski zbor dolazi iz Vrbanja na Hvaru. A naravno, i ovaj vas put nagrađujemo i dajemo novu šansu za osvajanje nagrade.