Spolni odgoj zasigurno je jedan od najdelikatnijih aspekata ljudskog odgoja iz kojeg god kuta promatrali: roditeljskog, vjerskog, društvenog... O toj temi pišemo potaknuti nedavnim događajima u hrvatskom društvu u kojima je u središte zanimanja došla roditeljska udruga u čiji je spolni odgoj implementiran dio katoličkoga nauka. Spolnost je prije svega vrijednost, i to je polazište iz kojega sve ono što se poduzima u pogledu spolnog i zdravstvenog odgoja treba biti vrednovano. Spolni odgoj nema svrhu u samome sebi nego je okrenut cjelokupnom sazrijevanju mlade ljudske osobe s ciljem da im pomogne da lakše postanu zrele, slobodne i odgovorne osobe. Ta dimenzija u sadašnjem liberalnom društvu zatamnjena je i potisnuta u drugi plan dok je u prvi plan došao zahtjev za neograničenom slobodom na području spolnosti. U tom kontekstu vjera i Crkva prikazane su kao najveća kočnica ljudske slobode koja čovjeka u konačnici unazađuje. No činjenica je da katolički nauk ističe odgovornost čovjeka za sebe i drugoga te vrijednosti koje pravilno življena spolnost nosi.

Zdrav spolni odgoj koji će odgojiti zdrave osobe želja je svih roditelja, kojih se to najprije tiče. No da bi se mlade uspjelo odgojiti za pozitivne vrijednosti, potrebno je istaknuti koje su to vrijednosti. Zato prikazujemo pozitivne odrednice zdravog pristupa spolnom odgoju.

U svijetu u kojemu su, čini se, ljudski odnosi više nego ikad poremećeni a čovjeka se svodi samo na puku tjelesnost, Crkva nudi pristup koji ljudsku osobu promatra u punoj cjelovitosti. Naime, čovjek je u svojoj cjelovitosti stvoren na sliku Božju. To znači da je sama osoba spoj duše i tijela, ali ujedno to zajedništvo s Trojstvom označava i zajedništvo s ljudima. Za sv. Tomu tijelo je »punina duše«. Tijelo stavlja dušu u odnos sa svijetom koji joj je potreban. Duša ne gubi svoju narav time što je povezana s tijelom; ona se ostvaruje po tijelu. Krist je ljudima ostavio dvije zapovijedi: ljubiti Boga svom dušom svojom i bližnjega kao samoga sebe. Sebedarje po uzoru na Trojstvo znači nesebično se darivati, ali i prihvati drugoga kao dar. Poštovati sebe i poštovati drugoga. Upravo je odgoj za altruizam - istinsku, bezinteresnu naklonost prema drugima - odgoj koji naučava Crkva. To je posebno važno jer svaki ljudski čin mora biti čin cjelovite osobe, cjelovitosti njezinih tjelesnih i duševnih moći.

Govoreći o čovjeku, papa Ivan Pavao II, koji je često promišljao upravo o antropologiji, polazi od dvije njegove bitne odrednice. Čovjek je slika Božja i tražitelj istine. S tog polazišta Papa tematizira pojedina čovjekova obilježja. Jedno od njih je sloboda. Papa pobija pogrešno poimanje prema kojemu je sloboda dopuštenje svega što čovjeku godi. Takva ga sloboda čini nesposobnim za zajedništvo. Stoga je slobodu potrebno shvaćati u svjetlu drugoga obilježja, tj. moralnosti. Moralnost je Božji zakon, ali budući da je upisana u ljudsku narav, ona je i čovjekov zakon. Nezaobilazan je Papin doprinos poimanju ljudskoga dostojanstva, koje se zasniva na činjenici da je čovjek slika Božja. Ljudsko dostojanstvo za Ivana Pavla II. je nešto unutrašnje, bitno, neuvjetovano i neotuđivo.

Iz toga djelića mozaika promišljanja Crkve o čovjeku i njegovu odgoju jasno je vidljiv pozitivan pristup ljudskoj osobi te ono što u današnjem vremenu mnogi (ne)svjesno ignoriraju. Pa i kada nude razne »zdravstvene i spolne programe«.

Spolnost je sama po sebi intrigantna tema, ali najavom uvođenja spolnog odgoja u škole našla se u središtu zanimanja cijeloga društva. I mi mladi o spolnosti imamo svoj stav. Što je vrijednost i zašto je spolnost vrednota? Je li spolnost vezana samo uz tijelo? Tko je zapravo odgovoran za spolni odgoj? Treba li spolnost biti tabu tema? Odgovore na sva ta pitanja, ali i ostale zanimljivosti vezane za spolnost pročitajte u tiskanom izdanju Glasa Koncila.