Nakon podosta »burnih« izbora dobilo je Sveučilište u Zagrebu svoga 81. rektora – prof. dr. Aleksu Bjeliša. Pedeset devetogodišnji fizičar svoju je znanstvenu karijeru započeo na Institutu za fiziku Sveučilišta u Zagrebu, a od 1988. godine trajno radi na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF), gdje je stekao trajno zvanje redovitoga profesora. Objavio je sedamdesetak znanstvenih radova, uglavnom u međunarodnim znanstvenim časopisima. Od 90-ih godina trajno je zauzet upravljačkim i savjetodavnim poslovima, najprije na svome fakultetu – čiji je dekan bio od 2000. do 2002. godine – a potom i na razini Sveučilišta. Od 2002. do 2006. godine bio je prorektor za znanost i razvoj Sveučilišta. U posljednjih je nekoliko godina na najvišim razinama uključen u integracijski proces hrvatskoga visokoškolskog sustava u europske okvire – takozvani »Bolonjski proces«. Oženjen je i otac dvoje djece. Unatoč brojnim obvezama koje prate početak rektorske službe, dr. Bjeliš rado se odazvao na razgovor za Glas Koncila.

Sveučilište treba biti pokretač

Prvo i možda najvažnije načelno pitanje: Kako gledate na ulogu znanstveno-akademske zajednice, osobito Sveučilišta u Zagrebu, u životu suvremenoga hrvatskog društva i nacije?

DR. BJELIŠ: Bio sam tu vrlo jasan u svom programu i njegovoj obrani. Kad govorimo o našem Sveučilištu, ono ima nezaobilaznu povijesno-tradicijsku ulogu, koja je jednako tako presudna za budućnost i nacije i države i gospodarstva. Sveučilište u Zagrebu i danas producira više od 50% cjelokupnoga intelektualnog kreativnog rada u RH. Tu ulogu treba zadržati i u budućnosti. Sveučilište, po mome mišljenju, nije ono koje prati, nije tek servis. Ono treba pokretati i sve nas zajedno osposobljavati da budemo dostojan partner ili, ako hoćete, suparnik u svjetskim međunarodnim razmjerima.

Pola tržište, pola proračun

Možete li za naše čitatelje u osnovnim crtama predstaviti svoj program?

Bitna je odrednica moga programa da se ovo Sveučilište još više profilira kao istraživačko sveučilište... Istraživačko sveučilište znači da se studijski programi na svim razinama, uključujući i doktorsku koja je ključna za takvo sveučilište, temelje na vlastitim istraživanjima. Želja mi je da na kraju ovoga mandata svi studenti na našem Sveučilištu imaju približno podjednake uvjete rada, te da ti uvjeti budu na razini koja je uobičajena na sveučilištima u Europi, ili barem u ovome njezinu dijelu.

DR. BJELIŠ: Bitna je odrednica toga programa da se ovo Sveučilište još više profilira kao istraživačko sveučilište. Danas i ubuduće u Europi će biti sve teže zadržati obilježja istraživačkog sveučilišta jer je konkurencija jaka. Samo da podsjetim, u SAD-u je tek mali broj sveučilišta istraživački usmjeren. Istraživačko sveučilište znači da se studijski programi na svim razinama, uključujući naravno i doktorsku koja je ključna za takvo sveučilište, temelje na vlastitim istraživanjima, ili barem na dovoljnom broju ljudi koji su aktivni i uspješni u istraživačkom radu tako da mogu prenositi znanje na način vlastit čovjeku koji je svoja znanja stjecao kroz istraživanje. Znanje se mora stvarati, a ne samo prenositi. To će omogućiti našim studentima da doista studiraju u punom smislu riječi. To znači da im se mora ponuditi prigoda da se postupno uključuju u istraživački rad. Stoljećima je to bilo tako, i to tako mora ostati: da se, kako kaže stara izreka, naraštaji koji dolaze popnu na naša ramena kao što smo se mi popeli na ramena svojih prethodnika. To je najvažniji element mojega programa.

Postoji čitav niz važnih čimbenika koji su potrebni da bi se to ostvarilo. Prije svega, današnja su sveučilišta sve više izložena i ulaze u tržišnu utrku. Predviđam i nastojat ću da ovo istraživačko sveučilište bude vrlo uspješno u tim tržišnim utrkama i da se u razumnom roku od jedan do dva mandata 50% naših prihoda ostvari iz izravnih tržišnih izvora. Ostalih 50% mora biti osigurano iz državnog proračuna. Proračun je važan izvor da bi sveučilište bilo stabilno jer mu omogućuje ulaženje i u neizvjesna istraživačka područja. A istraživanja nema bez rizika.

Program hrabrog iskoraka

Nije moguće izbjeći pitanje o Vašem izboru. Izabrani ste u drugom glasovanju trećih izbora, nakon odustajanja protukandidata, sa 124 glasa od prisutnih 196 članova izbornog tijela: Senata i Vijeća područja. Kako to komentirate?

DR. BJELIŠ: Po jednima je »mojih« glasova bilo malo, po drugima dovoljno. No rekao bih da su i na drugim sveučilištima te utrke za izbor rektora često vrlo neizvjesne. Mi smo u prekretničkoj situaciji u kojoj više-manje svi uviđaju da se sustavno moraju odvijati promjene i da Sveučilište mora izići iz jedne epohe – koja traje već nekoliko desetljeća – u novu koja ga u međunarodnim razmjerima smješta u rang modernih sveučilišta. Oko dobrog dijela tih promjena mi smo se zapravo već dogovorili, stavili smo ih u dokumente, u statut. No sada je došlo vrijeme da ih se provede.

Provedba je nešto što kod mnogih izaziva određeni oprez, da ne kažem i strah. Vidjeli ste da je barem jedna trećina u svim izbornim krugovima davala podršku mom programu, a to je program promjena, tj. hrabrog iskoraka prema naprijed, ali u kontinuitetu s našom tradicijom, kako ne bismo napravili više štete nego koristi. Ima na Sveučilištu dobar dio biračkoga tijela koji je – možda zbog nepoznavanja, ili opreza, ili brige za vlastitu egzistenciju ili položaj – sklon održavanju »statusa quo«.

Postoji i onaj treći dio biračkoga tijela koji je za mene posebno zabrinjavajući. Riječ je, istina, o manjini koja je bojkotirala dva izborna kruga. Ona se orijentirala, da se tako izrazim, prema demokratskoj opstrukciji. To je nešto što je na sveučilištima sasvim neuobičajeno, i to zato što izborno tijelo, koje predstavlja reprezentativni uzorak sveučilišta, nema samo zadaću izabrati među izbornim kandidatima nego ima i drugu zadaću: prepoznati i predložiti kandidate. Dakle, svaka dovoljno zastupljena opcija ima zadaću pronaći kandidata koji će predočiti i demokratski se boriti za taj koncept. To nije samo demokratsko pravo nego i odgovornost članova izbornoga tijela. Ako se ipak događa ovo što se događa, onda to znači da možda ima nekih bitnih razloga, da možda dio Sveučilišta misli kako je situacija tako loša da je treba opstruirati. No ako je tako, onda to treba jasno reći i otvoriti kao javnu temu.

»Veličina Sveučilišta je zapravo prednost«

Smatrate li da možete računati na dostatnu podršku u provođenju zacrtanih programa?

DR. BJELIŠ: Ja u to čvrsto vjerujem i nadam se. Kad se jednom rektor izabere i dobije podršku koja je statutarno definirana, od toga časa on vodi sveučilište i predstavlja ga kao cjelinu, a sveučilišna cjelina treba prepoznati da je to njezin rektor. Taj odnos mora biti kolegijalan, produktivan i konstruktivan. To s druge strane također znači da ja moram uzimati u obzir – budući da većina koju sam dobio nije izrazito dominantna – i one elemente iz drugih programa koji su također dobili zavidnu podršku te u njima prepoznati nešto čime ću upotpuniti svoj program i svoje djelovanje. Dakle, rektor mora osluškivati bilo Sveučilišta, ali isto tako mora imati njegovu podršku oko nekih bitnih odrednica.

Ponekad se u javnosti čuje teza da je Sveučilište u Zagrebu preveliko, pa stoga nefunkcionalno i teško za upravljanje. Što možete reći o takvim tezama?

DR. BJELIŠ: Rekao bih nešto o povijesti upravljanja Zagrebačkim sveučilištem. Ono se, naime, u posljednjih pet-šest desetljeća naglo razvijalo u kvantitativnom smislu. Uspostavljane su nove jedinice, novi fakulteti, ali najčešće inicijativama izvana, prema potrebama industrije, ekonomije i sl. Nije to samo po sebi loše jer je omogućilo brzi razvoj Sveučilišta. No pri tome je čimbenik upravljanja gotovo sasvim izdvojen iz Sveučilišta. Sada moramo ponovno uspostaviti način upravljanja koji je u skladu s modernom praksom i načelima autonomije sveučilišta. Mi smo to u statutu postavili. Sada se treba jako potruditi da se to i ostvari. Svakako, Zagrebačko je sveučilište upravljivo. Ima i mnogo većih sveučilišta u Europi i svijetu koja itekako dobro funkcioniraju. Samo, ponavljam, valja se potruditi.

No postavljeno pitanje ima i drugi aspekt. Veličina Sveučilišta je zapravo njegova prednost. Upravo zbog svoje sveobuhvatnosti ono i jest tako važno u našemu društvu. Jer velika paleta koju mi pokrivamo omogućuje čitav niz novih sinteza, interdisciplinarnih i funkcionalnih povezivanja. Unutar našega Sveučilišta nema te kombinacije, te putanje kroz studij koju mi nismo spremni ponuditi i ostvariti. To može učiniti malo koje sveučilište.

Sveučilište je prirodno mjesto KBF-a i teologije Već je petnaest godina Katolički bogoslovni fakultet (KBF) ponovno u sklopu Sveučilišta u Zagrebu. Kako doživljavate tu prisutnost teologije u akademskoj i znanstvenoj zajednici? Kakva su Vaša iskustva s KBF-om? DR. BJELIŠ: Prije svega, KBF je u povijesti Sveučilišta imao jednu od središnjih uloga. Stoga je apsolutno normalno i prirodno da bude u sastavu Sveučilišta kao jedan od njegovih konstitutivnih elemenata. No moram reći i to da naš KBF – a imao sam prilike surađivati s više njegovih članova – ima inovativan pristup u shvaćanju Sveučilišta te da je jedan od fakulteta koji se itekako zalaže i podupire tendencije prema napretku. Pokazali su to i konkretnim inicijativama. Mislim, primjerice na studij menadžmenta u karitativnom djelovanju. Nadalje, kao »prirodnjak« mogu posvjedočiti da je našim studentima i istraživačima često zanimljivo tražiti granice ili područja isprepletanja znanstveno-istraživačkog elementa i momenta vjere i teologije. I to je pokazatelj prirodnog mjesta KBF-a i teologije u sveučilišnoj zajednici. Spomenuo sam vrlo uspješnu suradnju s KBF-om, a spomenut ću i česte kontakte koje imamo s njegovim velikim kancelarom, kardinalom Bozanićem. Očekujem da će se ta suradnja nastaviti na obostrano zadovoljstvo.

»Bolonjski proces ne želi uniformirati«

Počinje druga godina primjene Bolonjskoga procesa. Neki smatraju da se u taj pothvati ušlo prerano, tj. bez dovoljne priprave, što je onda navodno prouzročilo zbrku. Poznat je Vaš stav da se u implementaciju Procesa ipak moralo ući. Zašto je to bilo važno?

DR. BJELIŠ: Pripreme za Bolonjski proces i nisu bile tako kratke. Prije svega u smislu edukacije, upoznavanja s projektom. Drugo, malo tko će sporiti sljedeće: u Hrvatskoj je takav mentalitet da je teško provoditi bilo kakve promjene ako se ne krene s jakim zahtjevima. Osim toga, dobar dio dobne strukture našeg kadra je takav da od njega ne možete očekivati da će tako lako ući u velike promjene. No imamo isto tako i mlađi dio našega istraživačko-nastavnog osoblja koji itekako osjeća da se u sljedećih nekoliko desetljeća mora izboriti za svoje mjesto u međunarodnom okružju.

Napominjem, nadalje, da Bolonjski proces ne želi uniformirati ili uvesti zajedničke oštre kriterije u cijeli europski visokoškolski prostor. Što god tko mislio o europskome ujedinjavanju (znam da u tome ima puno birokratizacije i apsurdnih situacija), ideja je Bolonjskoga procesa da se omogući određena mobilnost, pokretljivost i usporedivost stjecanja znanja, a da se pritom očuvaju pojedini nacionalni i kulturni identiteti. Najveće je bogatstvo europskoga kontinenta i u tome što je tako bogat različitostima. Posebno to vrijedi za visoko školstvo. Europa je kolijevka visokoškolskog sustava koji je globalno prihvaćen.

Što hitnije naći bolje rješenje za djecu branitelja Velika se prašina po drugi put podigla oko izravnoga upisa djece branitelja. Vi ste već iznosili svoj stav o tom pitanju, no možda nije naodmet da ga još jedanput iznesete i eventualno pojasnite. DR. BJELIŠ: Poznato je da se predmet nalazi pred Ustavnim sudom. Ustavnost ili neustavnost važan je element toga pitanja, ali ne i presudan. Kad se pitanje ustavnosti razriješi, još uvijek se nalazimo pred problemom kako naći najbolje moguće rješenje. Zato predlažem da se odmah susretnu zainteresirane strane, tj. predstavnici sveučilištâ, tj. Rektorskog zbora, Vlade i braniteljskih udruga, te ustroje zajedničku radnu skupinu koja će pokušati pronaći drugačije, bolje rješenje. To rješenje treba poštivati elemente struke. Jer visoko obrazovanje ima svoje dosta dobro razrađene standarde. Ne može se, primjerice, u dvoranu predviđenu za pedeset studenata primati njih sto i pedeset, i to godinama. Isto bih tako mogao upozoriti, premda s malo više opreza, i na socijalno-gospodarske aspekte takve norme. Oni također nisu dovoljno cjelovito i dovoljno kvalitetno uzeti u obzir. Vjerojatno ćete se složiti da nije u istoj poziciji dijete branitelja koji je, recimo, uspješan u poduzetništvu i dijete koje je izgubilo oca. Rješenje toga problema nama je vrlo važno. Jer treća godina s istom nervozom, pa i većom jer će u izbornoj godini tu temu obilato eksploatirati sve političke opcije, najmanje je potrebna nama na sveučilištima.

Najvažnija je svrha Bolonjskoga procesa iz naše perspektive, dakle sa stajališta hrvatskih interesa, u tome da izoštre i osvijetle ona akutna mjesta koja su problematična, kako bismo se na njih usredotočili i popravljali ih. Proces ne dopušta da više itko ostane prikriven, kao da problema nema. Svi su nam problemi sada poznati. No na nama je da ozbiljno, odgovorno poradimo na njihovu rješavanju. Moj je program i ono što želim da se napravi u mome mandatu jasan: ući u novi investicijski krug te uspješno riješiti bitne probleme koji se najčešće spominju. Želja mi je da na kraju ovoga mandata svi studenti na našem Sveučilištu imaju približno podjednake uvjete rada te da ti uvjeti budu na razini koja je uobičajena na sveučilištima u Europi, ili barem u ovome njezinu dijelu.

Imate li naznaka da će država imati dovoljno sluha kako biste u tome i uspjeli?

DR. BJELIŠ: Nikad ne treba biti preveliki optimist, ali prvi i preliminarni kontakti s predstavnicima Vlade daju mi veliku nadu.

Doktorati i stručni studiji

Postotak akademski obrazovanih građana u Hrvatskoj je razmjerno nizak. S obzirom na sve poteškoće, kako podići tu razinu?

DR. BJELIŠ: Postotak jest nizak, ali kad pogledate koliko akademskih građana imamo u radno sposobnoj populaciji, onda nije tako značajno niži od europskoga okružja. No mislim da naglasak ne treba biti na tome. Naglasak treba biti na kvaliteti, tj. da naša struktura radne snage bude na razini potreba tržišta rada.

Nadalje, naglasio bih kako je nama u Zagrebu bitno važno da bitno popravimo stanje što se tiče poslijediplomskih i doktorskih studija. Europa je Lisabonskom konvencijom zacrtala da joj treba 700.000 novih doktora u sljedećih deset godina. Za Hrvatsku to orijentacijski znači da bismo morali imati 700 novih doktora godišnje, ali ne onih koji su na zalazu karijere, nego onih koji s doktoratom tek ulaze u prave izazove. To je elitni, udarni vrh za jedno društvo.

S druge pak strane trebamo proizvoditi čitavu paletu struka, profila koji popunjavaju važne potrebe. Za to ima puno prostora u našim stručnim studijima, na visokim školama i veleučilištima. Njih treba podupirati, pomoći da se bolje razviju, jer su u teškim kadrovskim i financijskim uvjetima. Imamo čitav niz aktivnosti – malo poduzetništvo, tercijarne djelatnosti, poljoprivreda itd. – kojima su potrebni takvi profili. Nakon tri godine stručne naobrazbe možete čovjeku otvoriti perspektivu za cijeli radni vijek. To je dovoljno, ali treba osmisliti takve studije koji prepoznaju potrebe.

Sadašnje financiranje – ni pravično ni uspješno

S tim u vezi nameće se pitanje financiranja. Govorilo se da bi studenti sami plaćali veći udio troškova, pa se od toga odustalo, barem zasada. Ne bi li to za većinu studenata bilo nepodnošljivo?

DR. BJELIŠ: Po mojoj gruboj procjeni, Hrvatska već sad ima sustav u kojem, kad bi se uzeo prosjek sve studentske populacije, oko 20% troškova studija snose sami studenti, tj. njihove obitelji. To je postotak koji nas svrstava među zemlje od kojih se od studenata najviše traži te dovodi u pitanje visoko školstvo kao javno dobro. S druge strane, sustav je vrlo neracionalan jer imate skupine kolektivnih prava. Jedna skupina ne plaća ništa, druga odmah plaća više od trećine... Dakle ne vodi se nimalo računa o individualnom pristupu. Takav sustav nije pravičan, ali nije ni uspješan jer ne stimulira nijednu kategoriju za što uspješnije studiranje. Oko toga smo se svi usuglasili. I ministar je u vrijeme upisa izjavio kako je potreban nov sustav. Sad ga treba naći. Nadam se da će ova godina u tome donijeti nova rješenja.

Da zaključim, ja želim da imamo sustav kao javno dobro, što znači da država dominantno participira; to također znači da će biti doprinosa i od strane studenata, ali ti doprinosi moraju biti jako dobro uravnoteženi te moraju biti popraćeni polugama socijalnih potpora te isto tako kreditnih potpora. Također mora biti vrednovana uspješnost na način da dovede do postupnog ili potpunog oslobađanja troškova studija za najuspješnije studente, ili čak do subvencioniranja tih troškova.