I u odnosima majke i djeteta vrijede osnovna načela pravedne raspodjele primanja i davanja, ulaganja i vraćanja, prava i obveza, kreditiranja i vraćanja duga, pozitivnog i negativnog salda, koji se moraju u konačnoj bilanci, po završnom računu, izjednačiti. Htjeli mi to priznati ili ne htjeli, svaki od nas vodi u sebi vrlo pedantno intimno knjigovodstvo davanja i primanja, ulaganja i uzimanja, uplaćivanja i vraćanja u odnosima s majkom, ali i ona s nama. U tijeku života uloženo se nastoji vratiti, a dobiveno se prije ili kasnije itekako naplaćuje.

Zamislimo majčinstvo kao neku »banku« u kojoj i majka i dijete imaju svoj »tekući račun«, na kojemu se bilježi stari i novi »saldo« s »isplatama« i »uplatama« između njih. Zaustavimo se samo na »tekućem računu« djeteta. Ono što dobiva, uzima i troši, bilježi se pod rubrikom »isplata«, a ono što daje i ulaže, pod rubrikom »uplata«.

Što se tu »uplaćuje« i »isplaćuje«? Radi se o zadovoljavanju neposrednih međuljudskih potreba, bez kojih je nezamislivo preživljavanje bilo kojega ljudskog pojedinca. I te se potrebe zadovoljavaju u okviru majčinstva, bilo od strane djeteta, bilo od strane majke. To su »uplate« i »isplate« koje moraju imati pozitivni »saldo« u životnom »tekućem računu« svakog čovjeka da bi mogao kvalitetno živjeti svoj život. Na tom području i dijete i majka, bez obzira na različitost dobi, imaju gotovo jednaku ili sličnu »platežnu sposobnost« uz također jednaku osjetljivost za pravednost ili nepravednost, ravnopravnost ili neravnopravnost raspodjele davanja i primanja navedenih »dobara«.

Neopravdano i nerealno je ustaljeno mišljenje o jednom i zajedničkom »tekućem računu« majke i djeteta, u koji majka »uplaćuje« a dijete troši, tj. prema kojem majka samo daje a dijete prima. Rezultat je kasniji stav mnogih majki da je dijete dužno vraćati i doživotno se zahvaljivati za dobiveno u tijeku djetinjstva i adolescencije. Kakva je to nesebična ljubav, koja kasnije uzima šakom i kapom sve što je darovala do najmanje sitnice? Dijete nije u stanju razgovarati o pravednosti ili nepravednosti toga davanja i primanja, a kasnije, kad odraste, toliko je mistificirano da se ne usudi o tome ni razmišljati, ali i kao dijete i kasnije kao odrastao čovjek itekako doživljava i osjeća tu pravednost ili nepravednost, te se u skladu s tim i ponaša, bilo prema vlastitim roditeljima, bilo prema drugima (npr. vlastitoj djeci). Nije točno da dijete samo prima i dobiva od majke. Ono joj i daje, a još više ona sama od njega uzima. U odnosima majka-dijete mnogo toga dijete ne samo isplaćuje nego i preplaćuje!