U jedan kasni večernji sat prošlog tjedna, na televizijskom programu iznenada se pojavila emisija poezije: emisija je snimljena, valjda, prije tridesetak godina s glumcima koji su govorili stihove Tina Ujevića, Tadijanoviće, Cesarića... a zazvonila je poput starih obiteljskih ura, djelovala je moderno, danas bi se to reklo postmoderno. Iznenađenje je bilo kada su sutradan mnogi spominjali tu emisiju. Zemlja u kojoj je poezija, književnost, uopće umjetnost u medijima, ali i u našim životima, iznimka, gubi svoj dio budućnosti.

Prihvaćanje odbačenih svjetskih modela

Jedna od rijetkih znanstvenih emisija koja svojom svježinom plijeni ljude svih dobi, »Na rubu znanosti«, emisija je koju vodi Krešimir Mišak. Temu o biblijskoj arheologiji mogli smo gledati prošli tjedan - upravo je u toj emisiji biblijska riječ došla do svoje punine. Iznimni gosti arheolozi, profesor Hohnjec i Matak, govorili su o biblijskim tekstovima koji su bili ilustrirani filmovima arheoloških nalazišta. Filmovi su potvrđivali vjerodostojnost tekstova, premda, prema riječima znanstvenika, Biblija je i bez potvrde u stvarnosti veliko literarno nadahnuto djelo. Kada su gradovi razarani, dokazala se sva krhkost i prolaznost utvrda, ali i snaga vojski koje su za sobom ostavljale ruševine. Umjesto toga ostali su zapisi stotine ljudi, a Biblija najsnažnija knjiga otkrića prošlosti, ujedno je knjiga vrhunske književnosti. Trebalo bi se češće zapitati što će ostati kao zapis ovog vremena, kao znak umjetnosti i što se čuva za budućnost.

U Hrvatskoj se dogodila demontaža nedavnog rata na najstrašniji način, zbog čega svi postajemo žigosani, žrtva je postala agresor, traje brisanje svih vrijednosti, a u umjetnosti se pojavljuje vakuum.

Mediji nisu sami od sebe postali svjedoci otuđenja, niti su novinari ljudi lišeni emocija, okruženje stvara medije kao i robovlasnička politička odanost - ne samo u Hrvatskoj - upravo onom lošem što mi možda u većim količinama nego drugi prihvaćamo. Primjer je vraćanje kvartovskih dućana u Europskoj uniji dok se u Hrvatskoj nastoji doći do broja od 500 prodajnih centara u ime boga profita i provizija. Odbačeni svjetski modeli često se u Hrvatskoj prihvaćaju kao neminovna nužnost. Iako postoje studije o lošem utjecaju nebodera na život i rad u njima pa se u inozemstvu grade više iz osjećaja prestiža, u Zagrebu je već najavljena gradnja »twingsa«, kao da se otuđenje u kojem živimo treba potvrditi i arhitekturom. Jedan u nizu primjera su i Vrbani gdje se ruše posljednji ostaci prisnosti obiteljskih kuća, uništavajući zelenilo stvarajući zgrade jednu nalik na druge, nalik na arhitekturu prije tridesetak godina kad je uniformiranost bila zakonitost gradnje.

Smije li se spomenuti patnja nanesena ratom?

Svjedočenje takvog odnosa je i zid boli pretočen na Mirogoju u Džamonjin spomenik koji bi u svakoj drugoj zemlji izazvao niz zvučnih polemika najistaknutijih imena u državi. U Hrvatskoj se sve relativizira i sve nastoji opravdati. Kao što se nastoji opravdati tajkunizacija pa postoje i posebne rubrike u novinama s predstavljanjem naših lokalnih bogataša koji su neobjašnjivo, barem prema tekstovima, postali svjetska imena u biznisu, kako to suvremeno nazivamo. Sve više nam postaje bliska Kina, zaista divovska sila koja dolazi, ali uz divljenje treba spomenuti sto milijuna ljudi u jednoj od najvećih svjetskih seoba ljudi, koji su morali ostaviti plodna polja i sela i prijeći u grad. U tom košmaru također postoje bogataši nalik svjetskima, ali i rijetko viđena razina siromaštva. Jutarnji list predstavio je i hrvatskog tajkuna, nekadašnjeg ministra, koji je svrstan, iako se ne zna po čemu, među iznimne darovite ljude koji je uspio imati pogone za izradu igračaka u Kini. Nasmijana lica i okruženje igračkama na slikama kojim se pogoni predstavljaju, ničim ne odaju bijedu ljudi koji su iz sela u potrazi za boljim životom došli u tvornicu igračaka. Neminovno se nameće i priča o mladom radniku koji je puneći plišane igračke za europsko tržište ostao bez ruke. Proglašen je krivim, a bez novaca za odvjetnike preostalo mu je da se vrati na selo. Iz teksta nismo saznali prolaze li igračke i test o kancerogenosti, budući da je Europska unija već davno utvrdila pravila u vezi s igračkama.

Te lijepo aranžirane priče podsjećaju na Madonino usvajanje djeteta, tj. neokolonijalizam. Ostaje pitanje: Gdje je u svemu tome Hrvatska? Plačemo nad filmom »Titanik«, ovih dana je aktualan i film o američkim blizancima, i naši stručnjaci su bili pozvani na pomoć u liječenju od stresa pri rušenju zgrada. Kod nas već uobičajeno ljetuju čečenska djeca koja su prošla strašnu tragediju; ta okrenutost svijetu itekako je pozitivna, samo se istodobno treba zapitati tko liječi posijedjelu u ratu vukovarsku djecu, što je s dubrovačkom djecom koja su pjevala u hladnoj crkvi dok je gradom vladao policijski sat a zgarišta su još bila neugašena. Postoje li filmovi o njima, o npr. dubrovačkom akvariju gdje su se mjesecima skrivali ljudi - mogao je to s dobrim scenarijem biti film za Oskara. Smije li se spomenuti patnja nanesena ratom i sve posljedice koje su i danas očite. U Hrvatskoj se dogodila demontaža nedavnog rata na najstrašniji način, zbog čega svi postajemo žigosani, budući da je žrtva postala agresor. Istodobno trajalo je brisanje svih vrijednosti i znakova, pa većim dijelom imamo u umjetnosti iz tog dijela vakuum.

Kad roditelji kupuju mir

Na to upozoravaju i kuharice koje se pojavljuju umalo kao temelj književnosti, s jelima koja rijetko za stolovima okupljaju obitelj, a više kao egzibicionizam svojstven specijalnim restoranima svjedočeći brzinu otuđenja kojim dostižemo svijet, ali u njegovu najgorem obliku. Poratna djeca u strahu i nepoznavanju ljubavi, dobrote, pružene ruke zamjenu nalaze u videoigricama, biranjem strašnih internetskih sadržaja, filmovima o forenzičarima kojih su puni televizijski programi. Nažalost svjedoci smo rezultata tih sadržaja, pa se posebno kod okrutnog zločina koji su uradili nedavno maloljetnici upravo spominje gledanje takvih filmova.

Niz je sličnih samoubojstava i strašnih ubojstava ovih dana koji često imaju iste dodirne točke u bijegu od stvarnog života ili gubljenje granice realnog i irealnog. Često se tu pravi velika pogreška govoreći o djeci uglednih ljudi s čuđenjem ispitujući postupke, a ugledno se izjednačava s bogatstvom koje su roditelji u ratu stekli. Mnoge su kuće i karijere građene zaboravljajući da su djeca važnija i od jednog i od drugog. Odgajateljica u splitskom vrtiću »Marjan« Zrinka Marović spominje kako nastoji s djecom organizirati što više prijateljsko druženje i zajedničke igre, ali joj vrlo teško uspijeva jer djeca već od kuće dolaze otuđena bez želje za prijateljstvom, noseći kasete s crtićima i igricama koje žele gledati sami. Roditelji na taj način kupuju svoj mir koji se kasnije pretvara u očajničku prazninu za drugim nadoknađenim bratstvom u drogi, videoigricama i stravičnim filmovima. Granica izgubljena u ranom djetinjstvu sada postaje golem rascjep. Psihijatar Vlado Jukić, komentirajući događanja upozorava da kvaliteta života ne ovisi o bogatstvu niti ugledu. Brojne siromašne obitelji sretne su sa svojom djecom. Spominje kao najstrašniji znak bešćutnosti sarkazma slanje SMS-poruka podrške maloljetnim ubojicama koji su nedavno zgrozili mnoge. Spominje to i u sklopu težnje približavanja liberalnim uređenjima država, što uvjetuje širenje granica bez odmaka i razlikovanja dobra od zla. U to se lako uklapaju »Sirove strasti« sa Sharon Stone od kojih je samo korak do redatelja koji je htio snimiti smrt na električnoj stolici. I sve to za nas postaje umjetnost od koje ne vidimo istinsku umjetnost. Dr. Jukić, inače ravnatelj Vrapča, spominje i videoigrice, posebno jednu vrlo čestu među mladima u kojoj je pet ljudi i pet ubojstava, jednom je to igra koja će se »iščašenjem« pretvoriti u stvarnost. Tu je i sveprisutno zalaganje televizijskih emisija koje na sofisticiran način vode prema ozakonjenju lakih droga. Treba postaviti pitanje ne samo zbog čega je takav mrak oko nas nego koliko svatko od nas može biti svjetiljka da ga razgrne.