Može li muslimansko - kršćanski dijalog spasiti duhovnu dimenziju ili će ju slomiti ideološke napetosti između Istoka i Zapada? Dio odgovora na to pitanje ponudit će, nadamo se, pohod pape Benedikta XVI. Turskoj od 28. studenoga do 1. prosinca, koji se poklapa s kriznim razdobljem među dvjema religijama. Prije godinu dana Papin je pohod Turskoj bio predviđen kao proslava povlaštenih odnosa između Petrova nasljednika i ekumenskoga carigradskog patrijarha Bartolomeja I, ali je danas taj pohod poprimio više međureligijski i geopolitički, nego ekumenski karakter. »Prosvirat ću glavu metkom svakome tko Proroka proglasi teroristom«, izjavio je 2. XI. 2006. 26-godišnji turski bjesomučnik pred Talijanskim konzulatom u Carigradu, ispalivši u zrak četiri hica prije nego što je izrekao uvrede na račun Benedikta XVI. Pet dana ranije ultranacionalisti su u središtu Carigrada prosvjedovali protiv Papina pohoda Turskoj. Papa se trebao sastati i s premijerom Redžepom Erdoganom, ali se ovaj ispričao jer da mora biti na sastanku NATO-pakta. Još u rujnu 2006. spaljena je Papina slika i njemačka zastava u šijitskome gradu Basri, na jugu Iraka. Dodamo li tomu da se po knjižarama na obalama Bospora poput halve prodaje roman Yücela Kaya »Urota protiv Pape«, bit će jasnije kako mu »vruć« susret pripremaju islamisti.
Papa je rekao što neki odavno misle
O ishodu Papina pohoda Turskoj umnogome će ovisiti sveukupni odnosi kršćana i muslimana u svijetu. U kontekstu rata u Iraku i sukoba s Iranom na te odnose široko općinstvo sa strahom gleda kroz prizmu sukoba civilizacija. Katolička Crkva na te odnose gleda pragmatičnije i racionalnije se protiv njih bori. Ako je regensburško predavanje otvorilo temu nasilja koje da je inherentno islamu, ono se potvrđuje činjenicom teškoća i progonâ u kojima žive kršćanske zajednice u većinskim muslimanskim zemljama. Mnogi odgovorni katolici smatraju da teološki i duhovni dijalog započet između kršćana i muslimana - koji od 1987. simboliziraju sastanci što ih u duhu Asiza organizira Zajednica svetoga Egidija - nije s muslimanske strane globalno zaživio, što se s pravom očekivalo, a niti je došlo do recipročnih prava koja su trebali uživati katolici u muslimanskim zemljama. Zato novinar Jean Mercier, s mnogima drugima, smatra da »radikalizacija islama nameće Crkvi da podigne ton ako želi da ju ljudi poštuju«. A velečasni Christophe Roucou, odgovoran za odnose s muslimanima pri Francuskoj BK, izjavljuje: »Neki mi bazični kršćani govore da je Benedikt XVI. imao hrabrosti reći vrlo glasno ono što oni već odavno potiho misle. Oni smatraju da su kršćani naivci.«
Što kršćani predbacuju muslimanima...
Vrijeme naivnosti je prošlo, pa dvije religije moraju raspravljati o ozbiljnim i teškim pitanjima, o tabu-temama, kojih ne nedostaje... Tu su prije svega protukršćanske pobune u Nigeriji, Egiptu, ubojstva misonarâ (Somalija, Turska, Indonezija), egzekucija indonežanskih katolika, zatvaranje 18.000 katolika u Eritreji, uhićenje Afghana Abdula Rahmana koji se obratio na kršćanstvo... Posljednjih mjeseci napose raste nasilje prema kršćanskim manjinama u muslimanskim zemljama. Evo što u svojoj knjizi »U iračkoj zamci« piše mons. Jean Benjamin Sleiman, latinski nadbiskup Bagdada: »Stanje kršćana u Iraku uspoređujem s mukom Velikoga petka. Oni su žrtva muslimanskih radikala, koji ih smatraju 'nevjernicima' te optužuju za suradnju s 'križarskom vojskom', američkim okupatorom. Živimo u posvemašnjoj zbrci, jer kršćani žive u Iraku mnogo prije križarskih ratova... Europa podcjenjuje težinu islamskoga fundamentalizma, jer o njemu govori kao da to nije pravi islam, nego tek iznimka. A islamizam je dio islama, njegova kronična patologija.« Svi se kršćani pitaju, od Pape do posljednjega župljanina, nije li nasilje uistinu nerazdvojivo od islama, jer tu ideju stalno pojačavaju terorističke skupine diljem svijeta. Kuran dopušta uporabu sile jedino u obrambene svrhe da bi zajednica preživjela. Danas život muslimanskih vjernika nije više u opasnosti. Protivno je dakle Kuranu da islamisti progone kršćane drugih religija, ali i muslimane koji se s njima ne slažu.
U muslimanskim zemljama nema vjerske slobode. U 8. se stoljeću morao plaćati porez na obrede druge religije. Toga danas više nema, ali je diskriminacija ostala: čitav poluotok Saudijske Arabije smatra se velikom džamijom, zabranjen je svaki znak tuđe religije, gradnja crkava, pa se kršćani potajno sastaju te u vrijeme muslimanske molitve moraju zatvarati svoje radnje. U drugim pak muslimanskim zemljama misa se mora služiti što je moguće diskretnije. Tek je nedavno u Kataru (Doha) odobrena gradnja dviju katoličkih crkava, koje bi trebale biti otvorene u proljeće 2008. Što se vjerske slobode tiče, obraćenje muslimana na kršćanstvo zabranjeno je gotovo u svim muslimanskim zemljama. Ove je godine u Alžiru prihvaćen zakon kojim je zatvorom zapriječen svaki pokušaj obraćenja muslimana na koju drugu vjeru.
|
»Mojim dragim muslimanskim prijateljima«
Danas se zapadna društva boje islama, i to više nego prije stoljeće-dva. To je nesumnjivo zato što je on nakon islamske revolucije u Iranu 1979. izišao iz duge letargije, koja se prevodi posebno agresivnom 'revitalizacijom' te mnogim očitovanjima nasilja. A prva i najvažnija žrtva takvoga stanja jest običan muslimanski puk te muslimani koji se bore za slobodu i demokraciju. Ali mnogi od vas spontano kažu: 'To nije pravi islam.' Jer unutar naših monoteističkih religija, koja svaka za sebe zahtijeva da jedina posjeduje pravu Istinu, krije se stalna napast da se ona nametne silom. Danas većina muslimanskih društava boluje od nasilja, i to od nasilja koje se pothranjuje autoritarnim poimanjem religije i vjere. Na vama je da se s tim pitanjem uhvatite ukoštac, sudjelovali u njemu ili ne vaši vjerski znalci te vaši različiti intelektualni i duhovni vođe. Inače će se samo produbljivati jaz među nama. To nasilje napose trpe kršćani muslimanskih zemalja, koji zbog toga nastoje izbjeći u inozemstvo. Malo je muslimana - posebice među vjerskim vođama - koji podižu glas da bi se otkrili zločini nad kršćanskim žrtvama. Duboko mi je ostao u svijesti muk većine vjerskih muslimanskih vođa u trenutku ubojstva više kršćanskih redovnika u Alžiru prije desetak godina... Učenjaci prvih vremena islama mnogo su više cijenili naše tekstove, ali tako ne čine suvremeni imami i većina današnjih islamskih militanata. Novi pristupi što ih pružaju napredak povijesne znanosti, arheologija i razvitak raznih disciplina književne kritike moraju nas ohrabriti da s više napora iščitavamo svoje temeljne vjerske tekstove. 'Vjerski mir' bit će zacijelo u godinama koje dolaze plod takvoga zajedničkog rada.« (S. T.) |
»Ovo vam pismo pišem s pomalo straha jer znam koliko ste različiti jedni od drugih!... Stalo mi je da vam kažem koliko sam svjestan svih patnji tolikih muslimana diljem svijeta. Pa i ovdje u Francuskoj mnogi su od vas isključeni, bez posla, izloženi rasizmu i očaju... Drugdje pak, u gotovo svim većinski muslimanskim zemljama vladaju nedemokratski politički režimi, nedostaju slobode i na djelu su mnogi oblici nasilja. U tome nije nevin ni Zapad... Postoje egoistični interesi svih onih koji se naposljetku zadovoljavaju 'ustaljenim neredima'.Kuran se ne smije osobno interpretirati, nego shvaćati doslovno. Novina je 20. stoljeća da se, napose u Europi, ta sveta knjiga, i to vrlo bojažljivo, može tumačiti u svjetlu humanističkih znanosti. O nošenju ženskoga muslimanskog vela u Francuskoj se raspravlja već petnaestak godina, jer se to smatra napadom na laičku državu, znakom vjerskoga fundamentalizma i zaprekom društvenoj promociji žene. Nadalje, u islamu nema vrhovnoga učiteljstva, pa to nije ni čuveno Sveučilište Al Azhar u Kairu. Srećom, oko regensburškoga »prijepora« prvi se put okupilo trideset i osam visokih muslimanskih dostojanstvenika koji su Papi napisali pismo; među njima je bilo mnogo velikih muftija s Bliskoga istoka, Europe i SAD-a pa bi ta koordinacija mogla postati predstavničkim tijelom radi znanstvenoga napretka u dijalogu dviju religija.
...a što muslimani predbacuju kršćanima?
U prvome redu da su sukrivci svojevrsne moralne dekadencije i gubitka duhovnih vrijednosti u zapadnim zemljama. Nadalje, da kršćanstvo ohrabruje jačanje krutoga liberalizma koji lomi najslabije. Na duhovnome planu, smatraju muslimani, kršćanska je vjera, čini se, lišena sadržaja te prepušta mjesto ateističkome humanizmu. Nadalje, za muslimanke je nošenje vela vjerski znak duhovnoga identiteta, pa ih boli kad to Zapadnjaci najčešće tumače kao povlačenje u uske komunitarne granice i kao znak vjerskoga fanatizma, te se protive tome obliku nesnošljivosti.
Kod mnogih su muslimana srednjovjekovni križari ostavili duboke rane. Tako su i nedavni Zaljevski rat doživljavali kao nasilno nametanje kršćanske vjere. George W. Bush kadšto ostavlja isti dojam. Glede evangelizacijskih metoda katolici su vrlo oprezni i diskretni, ali neki evangelički pokreti za to upotrebljavaju značajna financijska sredstva. Muslimani nadalje predbacuju kršćanima da pridaju preveliku važnost razumu, filozofiji i društvenim znanostima. Svetome pak Ocu predbacuju da prešućuje doprinos muslimanskih filozofa srednjemu vijeku te da kršćani preusko shvaćaju razum, što je nespojivo s arapskom kulturom koja je znatno pridonijela europskoj renesansi.
Svakoga muslimana, naglašava spomenuti bagdadski nadbiskup Sleiman, ne smijemo smatrati budućim teroristom, nego one među njima koji akumuliraju mržnju, fundamentalizam i frustracije arapskoga svijeta. Zato je muslimansko-kršćanski dijalog nužan, nema mu alternative. »Ali da bi on uspio«, mudro naglašava mons. Sleiman, »ne možemo se zadovoljavati samo uljudnim formulama niti izbjegavati neugodne teme. Imajmo hrabrosti za istinu i ljubav. Raspravljajmo, zaustavljajmo se nad nekim teškim tekstovima, udubimo se više u problematičnu svezu između politike i dogma. Kršćani su prečesto inicijatori takvoga dijaloga, što je posve normalno, jer time nastavljaju Kristovu poruku.« Vrhovni inicijator ekumenizma i međuvjerskoga dijaloga bio je ovih dana svakako Sveti Otac svojim pohodom Turskoj.
»Mojoj braći kršćanima«
Vaš je papa Benedikt XVI. nedavno izrazio svoj nemir glede mjesta razuma i nasilja u islamu. Čvrsto vjerujem da se kuranska objava obraća razumu da ju rasvijetli... U srednjemu su vijeku muslimaski teolozi i filozofi pridonijeli europskoj renesansi, postavljajući temelje onome što ja zovem židovsko-islamsko-kršćanskom civilizacijom, što je ključno razdoblje naše zajedničke povijesti. Glede nasilja, Kuran od vjernika zahtijeva da podnosi protivštine života strpljivo, milosrdno i praštajući. Ako je pak riječ o napadu na zajednicu, on odobrava da se vjernici brane, i to u sličnim uvjetima kako ih je definirao sv. Augustin i crkveni oci. Ta zajednička zakonita obrana poznata je pod imenom maloga džihada. Razlikujemo ga od velikoga džihada, unutarnje borbe koju mora svatko voditi da bi ovladao samim sobom. Ni mali ni veliki džihad nemaju nikakve veze sa svetim ratom, jer taj pojam u islamu ne postoji. Želio bih da udružimo napore kako bismo održali zajednički temelj vrijednostî i borili se protiv onih koji nas žele zavaditi. Neki kršćani ili muslimani željeli bi nas uvjeriti da oni imaju monopol na istinu. Kuran već petnaest stoljeća tumači da će u raj ići iskreni i pobožni židovi i kršćani, kao i svi oni koji vjeruju u jedinoga Boga i čine dobro. Također bih želio da ono što nas razlikuje shvatimo kao bogatstvo, a ne samo kao ono što nas razdvaja. Toliko je bitaka pred nama koje moramo voditi zajedno: prva je borba protiv ekstremista kod vas i kod nas, druga je borba protiv prodavanja života, a treća je borba protiv nepravde... Bojim se da je većina kršćana podlegla klanjanju zlatnome teletu i obožavanju novih bogova tržišta, novca i sile... Čini mi se da naše doba manje pati od viška civilizacije, nego od njezina manjka. U današnje vrijeme ima raznih tradicija, kultura i praksa, ali ima više istinskih civilizacija koje će omogućiti da živimo zajedno u miru i pravednosti. Eto, volio bih da se tome izazovu zajednički posvetimo.« (S. T.) |
»Pišem vam u ime tihe muslimanske većine koja je vrlo privržena muslimansko-kršćanskome prijateljstvu. Kuran nas poučava da ste vi naši najbliži prijatelji, oni s kojima možemo razgovarati na najbolji mogući način, premda svi osjećamo da su potrebna mnogo uzajamna pojašnjenja. Ovo bih pismo želio iskoristiti za izražavanje više želja.
