Jesmo li uopće svjesni što se dogodilo dok ponovno i ponovno gledamo na televizijskim ekranima kolonu poslije pada Vukovara. Čovjek sveden na roblje, i to u 20. stoljeću nadomak Zagreba u kojem je trajao neki drugi život. Ono književno, filozofsko, etičko pitanje, uvijek ostaje otvoreno: U ime čega neki ljudi postaju gospodari zla, pretvarajući druge u roblje? U ime čega čovjek želi biti gospodar, a ne prijatelj? Kroz stoljeća, riješeno je na milijune kemijskih formula koje vode napretku, »osvojen« je Mars, a mi ni danas ne znamo pravu istinu o Vukovaru kao što se ne zna istina o porivu čovjeka za zlom, ubijanjem, ili načinu da se bez oružja, bez »čipova« umanji to zlo.

Istina o Vukovaru naše je ogledalo koje svako malo razbijemo svojim ponašanjem. Kada ponekad gledamo takvu istinsku patnju, u kojoj je drugi samo sredstvo, mi okrećemo glavu. Sretni smo ako je nas mimoišla smrt ne sluteći kako su se osjećali oni čije bližnje nije mimoilazila: »Ako neki od sabornika nemaju što reći, vukovarski grobovi su vrlo rječiti« - napisao je don Živko Kustić. U zemlji nezasitnih bogataša i sirotinje, slika tih kolona i bijelih križeva ne bi nam smjela izblijedjeti iz očiju. Strašno je godinama poslije rata živjeti rat, a mnogi ga još žive. Premda treba naučiti da je pretežak put do pravednog mira, najčešće su to politička primirja i ponekad ponos jednog naroda jer je znao izdržati najteže.

Istinska ljevičarka i velika spisateljica Margaret Duras, pripadnica francuskog Pokreta otpora, dočekavši kraj rata i pobjedu De Gaullea zapisuje: »Sada kada je De Gaulle na vlasti, kada je postao spasilac naše časti u toku ovih četiri godine, kada je izišao na svjetlo dana škrt na komplimentima narodu, u njemu ima nečeg zastrašujućeg, užasnog. Veli - dok sam ja na ovom mjestu, sve će ići kako treba. De Gaulle više nema što čekati, samo još mi čekamo mir, čekanjem svojstvenom svakom vremenu, čekanjem svih žena u svim vremenima, u svim mjestima svijeta: čekanjem na povratak ljudi iz rata. Pripadamo dijelu svijeta gdje se mrtvi gomilaju u nerazmrsivoj jami. Sve se to događa u Europi...« I Hrvatska se događala u Europi, i pisma vapaji Siniše Glavaševića koja nisu smjela biti objavljivana u vremenu kad su trebala, a mi danas polagano saznajemo istinu o ostavljenim Vukovarcima i Vukovaru.

Govorio je braneći život s miroljubivošću

Na dan pada Vukovara televizija je emitirala emisiju kulture »Obična praksa« urednika Branimira Pofuka s uobičajenim gostima Igorom Mandićem, Igorom Zidićem i Zvonkom Makovićem. Pitanja o Vukovaru i umjetnosti u ratu ostat će još dugo nedefinirana, ali se ne mogu mimoići vehementna Mandićeva pitanja: Zašto su autobusi djece s ljetovanja i svi mladi vraćeni u Vukovar kada se zlokobno osjećao kraj dok je međunarodna zajednica šutjela? Pitanje je li nam zaista trebao takav ulog za Europu, koja jesmo - ostalo je otvoreno. Igor Zidić, povjesničar umjetnosti s velikim iskustvom, u pomalo pospanoj emisiji na pretešku obljetnicu, pokušao je ublažiti pitanje predsjednika PEN-a zašto to vrijeme nije dalo veliku umjetnost. I upravo u tim pitanjima osjeća se anakronizam: jer vraćati se stotinu puta potvrđenim vrijednostima poput Picassa, spominjati Guernicu, Eliara, Camusa - nažalost je dijelom prošlo svršeno vrijeme, bez obzira na veličinu umjetnosti koja ostaje, koja nije prolazna i može biti kao usporedba, ali ne sama i jedina.

Treba znati da je ovaj rat stvarao i drugačiju umjetnost i da danas postoje neki novi klinci koji imaju težište na drugačijoj umjetnosti, kao i mnogi umjetnici koji su sudjelovali u ovom ratu. Salonski umjetnici Drugoga svjetskog rata, kako hrvatski, premda je bilo aktivnih sudionika, tako i inozemni, stvorili su i velika djela, ali već spomenuto novo vrijeme, nažalost i ratno, stvara svoja djela. Umjetnici koji su aktivno sudjelovali u ovom ratu rijetko su prisutni u javnosti. Možda je za nove klince, izrasle u ratu, kao i za njihove roditelje, trebalo očuvati autentičnost trenutka, a to je »Zid boli« konzerviran po pravilima struke, umjesto Džamonjine zbrke na Mirogoju.

Strašno je godinama poslije rata živjeti rat, a mnogi ga još žive. Premda treba naučiti da je pretežak put do pravednog mira, najčešće su to politička primirja i ponekad ponos jednog naroda jer je znao izdržati najteže.

Možda na dan pada Vukovara nije bilo ukusno postavljati pitanja predsjedniku PEN-a, zbog čega su se vodile rasprave na relaciji PEN DKH, može li se Sinišu Glavaševića svrstati u »prave« pisce. Možda je sve odradila politika i penovsko slijeđenje te iste politike da se o Siniši Glavaševiću govori što manje. Upravo zbog toga što je govorio autentično, nije odgovarao gospodarima rata i mira. Zapisi Siniše Glavaševića svjetska su proza, bez stida se može reći, naša Guernica ili Eliar ili Camus, jer u užasu rata on je govorio braneći život s miroljubivošću prema neprijatelju. Pisao je uz zid smrti koji se na kraju i urušio na njega. Sa shvaćanjem autentične, ali umjetničke proze Siniše Glavaševića, mogli smo imati svog Exuperyja, istinu o ratu koja je u pravom trenutku mogla biti internacionalizirana, neovisno o dnevnoj politici i međunarodnom nadzoru. Jer je poznato da je međunarodna zajednica, u svom bdjenju, pod upitnik stavila, između ostalog, i Mihalićevu i Šoljanovu pjesmu. Iz straha od takvog bdjenja, i sami smo izbrisali iz memorije Šoljanov »Vukovarski arzuhal«, pjesmu nastalu u prenesenom smislu slušanjem starca u kojoj pripovijeda da gost u kući ne može biti gospodar, pisano arzuhalom i s refrenom »Platit ćete Vukovar«. Ako je ta pjesma nježnim ušima Europe djelovala militantno, nije im djelovalo militantno ispijanje rakije visokih predstavnika zajednice sa Šljivančaninom, Mladićem i ostalim gospodarima rata.

Takav film nismo vidjeli

Slušali smo te večeri u pospanoj emisiji i o dubrovačkom ratnom Božiću te dolasku Kouchnera koji je htio u okupiranom Dubrovniku održati koncert Srba i Hrvata, na taj način stvarajući umjetno povjerenje zaraćenih strana. Intervencijom ondašnjega predsjednika Sabora dr. Žarka Domljana takva akcija je spriječena. Iz tog smo slučaja vidjeli kako međunarodna zajednica usmjerava rat preko trgovačkih putnika politike i patnje. Jer nije bila riječ o pokušaju mirenja, nego o otvaranju još većeg rascjepa. U tom je vremenu PEN trebao govoriti istinu. Danas to slušamo iz druge, Makovićeve ruke i mnogima od nas, koji smo bili svjedoci tih dana, reporteri prolaznici, za razliku od onih koji su bili dio prave patnje, djeluju kao prošlo svršeno vrijeme. U tim danima stvarana je autentična umjetnost, ali i »akademska«.

Dovoljno se samo sjetiti mirisa paljevine, izgorjelih palača na čijim su ostacima u božićnoj noći na drvenim površinama improviziranih panoa osvanuli crteži među kojima i slikara Ive Grbića kojemu je izgorjela obiteljska palača. Bilo je to vjerojatno najistinitije slikanje rađanja Boga u štalici i Božića. Nažalost, filmova o tome nema ili nisu snimljeni, osim ponekog pisanog svjedočenja.

Što je ostalo od tuge Škabrnje i mrtvih čiji su dijelovi tijela donošeni u bijelim plahtama u zadarsku bolnicu, također bez filmskih kamera ili samo hrabrih TV-zapisa. U tom istom gradu s granatama, koje kao da su nicale iz zemlje, izvedena je lutkarska »Judita« redatelja Marina Carića u katedrali sv. Stošije. Sv. Stošija sa skrivenim zlatom i srebrom izvan katedrale, zaštićena vrećama pijeska i daskama, vrhunskom izvedbom dodirivala je zemaljsku nesreću. Ni snimke tih veličanstvenih događanja nismo imali prilike vidjeti.

U Hrvatskoj još uvijek traje anakronizam u umjetnosti, a kao suvremenost čudni performansi, uz omalovažavanje zagrebačkih izložaba i ostalih događanja nastalih u brzini, ali iskreno. Može se zamisliti kako bi svijet s pažnjom gledao umjetnički film napada »zvončićima« na HNK, u kojem su ranjene balerine a na hladnom podu ostavljene krvave baletne papučice. Takav film nismo vidjeli.

Vjerovati je da će upravo novi klinci i potvrđeni autori s odmakom o ratu stvoriti svoju umjetnost, kao što već postoje značajni umjetnički filmovi iz toga vremena koji su zahvaljujući kritičarima marginalizirani.