| Ljudska starost mora očuvati svoje dostojanstvo i ne smije biti politički zloupotrebljavana |
Takav pristup starosti nije podržavao nadu u budućnost društva. Zaboravljeno je da kad se starenje promatra kao teret društva, tada ni mladi, a niti srednje generacije neće gledati s optimizmom u svoju budućnost. U strahu od takvog odnosa prema starosti, dio mlađih generacija počinje živjeti samo za sadašnji trenutak, postaje sve rastrošniji potrošač, sve manje misli na stvaranje i održavanje obitelji, a to se već pomalo i primjećuje. Najbolji primjer za to su glorificiranje svadbi i vjenčanja koja se subotama pretvaraju u »terorizam u prometu«, a često i u ulične tučnjave. Iako takva događanja kao simbolični znakovi odrastanja i nastupanja najodgovornije etape u životu pojedinca (odgovornost za obitelj i potomstvo) trebaju biti radosna, ona ne smiju biti obijesna niti bahata, a najmanje nasilna. Najžalosnija je pritom činjenica, da takvi mnogi »veseli brakovi« sve više završavaju na sudovima i razvodima. Isto tako emisija na TV »Big Brother« nuđenje je novog stila ponašanja kao nove filozofije života. To je također posljedica, iako ne izravna, gledanja na starost kao na opasnost, odnosno »uzmi od života odmah sve što možeš, jer poslije će biti kasno«.
Zato je i dosadašnja kampanja za raniji odlazak u mirovinu, odnosno strah od »tjeranja« u mirovinu, postajala sastavni dio tog općeg straha od starenja. Uz taj se strah, svjesno ili nesvjesno javljao i strah od »imati djece«.
Budući da je Hrvatska država demografski stara, a njezine gospodarske poteškoće nisu male a niti jednostavne, pogrešno je bilo mišljenje da se samo socijalnim reformama koje nameću pretjerane štednje u mirovinskom i zdravstvenom sustavu (misli se na »štednju na malom čovjeku«), mogu rješavati problemi drugih dijelova društva. Naime, takvim se pristupima samo privremeno na teret starih i bolesnih ublažavaju grijesi drugih sustava gospodarstva i gospodarenja.
Kao što pojedinac sam i svjesno izabire put u svoju budućnost i način svoga života, naravno u okviru objektivnih mogućnosti svojeg gospodarskog u društvenog okruženja i ovisno o vlastitim sposobnostima, tako i društvo pa i država izabire put u svoju budućnost i odgovorna je za tu budućnost. Odgovornost za izbor ispravnoga puta ostaje na onima koji odlučuju o izboru toga puta donošenjem raznih zakona i pravila, te u nastojanju da se u ostvarenju opće društvene pravde poštuju sva pravila koja određuju naša ponašanja kao građana.
No, sebični interesi »profita«, koji je postao sam sebi svrha, podržavani su i podgrijavani egoističnim interesima mlađih skupina, koje su tjeranjem u nezaposlenost ili u mirovine srednjih i starijih generacija (često u punom naponu radnih sposobnosti), oslobađali pogodna radna mjesta za sebe. Sada, nakon desetak ili više godina, kad te iste skupine postaju stare, odnosno dolaze na prag treće dobi i trebaju u mirovinu, tada pojedinci kao glasnogovornici njihovih interesa, počinju zastupati obrnutu filozofiju rada. Starost opet prestaje biti grijeh i teret društva. Ponovno se uvjerava javnost da starost treba imati svoje dostojanstvo i da se u starosti treba također dopuštati pravo rada. Zastupa se obveza produljenja radnog vijeka do kraja sedamdesetih godina života.
To lijepo zvuči, ali se zaboravlja kako bi to izgledalo u našoj hrvatskoj praksi gdje se mnoge dobre ideje izigravaju ili zloupotrijebe. Međutim, kako »pas ne laje radi sela – nego sebe radi«, tako i gospoda koja predlažu takve zaokrete, a to su oni koji ne rade s lopatom niti strojem, već sjede u činovničkim, intelektualnim, a najčešće i u dužnosničkim foteljama, kad postaju zreli za mirovine, lansiraju nove teorije rada do duboke starosti. Da nam se ne bi prigovorilo da smo protiv rada starih, valja podsjetiti da je starost, odnosno proces starenja individualan te da ne stare svi jednakom brzinom, što je često vezano uz genetiku ili posljedice bolesti. Tako postoje stari ali vrlo radno sposobni, a imamo i brojne one koje su mlađi, a nisu više radno sposobni.
Zato, predlaganjem produljenja obveznog radnog vijeka odmah nastaje i potreba povećanja godina starosti, kao uvjeta za starosne mirovine. Zna se da su rijetki fizički radnici koji mogu nakon 65 godine života raditi teške poslove a da ne govorimo da konobari, vozači, vlakovođe, piloti, kirurzi i sl. ne mogu proći kontrolne zdravstvene preglede provjera potrebnih fizičkih sposobnosti za obavljanje svojih poslova. U takvim slučajevima, ako nemaju više sposobnosti za obavljanje svoje dosadašnje profesije, trebaju ostati bez posla ili otići u mirovinu. No, ako uvjet za starosnu mirovinu bude podignut sa 65 na 68 ili više godina, kako farizejski predlažu naši »mudroslovi«, znači mnogi neće ispunjavati uvjete za starosnu mirovinu. U tom slučaju imat će pravo na posebnu invalidsku mirovinu zbog tzv. »profesionalne nesposobnosti«. Naizgled, problem je riješen. Međutim, treba podsjetiti da će umjesto moguće sadašnje starosne mirovine (koja je i onako mala, jedva 40% od plaće), invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti biti još niža, odnosno iznositi 33% od moguće starosne ili invalidske mirovine, ako takav korisnik mirovine nastavi raditi neki drugi manje zahtjevni i manje plaćeni posao. Isti takav umirovljenik, ako nema za njega drugog posla, pa ne radi, ostvaruje samo 66% od svoje moguće mirovine. Dakle, bit će još veći broj niskih mirovina a sve manje dostojanstva rada i starenja. Država će iz proračuna sve više izdvajati za socijalu, ublažavati socijalne nejednakosti na najnižem stupnju i tako ostvarivati »mirovinsku uravnilovku«. Na tragu takve uravnilovke je prijedlog izjednačavanja starih i novih umirovljenika, koji zakon predlaže SDP a objašnjava po bivšem ministru Davorku Vidoviću.
